Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
- Pa zar je on junker?... - reče ona brzo, a onda dometnu - ... a ja sam mislila...<br />
- Što ste mislili?<br />
- Ništa!... Tko je ta dama?<br />
Tu je razgovor promijenio pravac i nije se više na to vratio.<br />
Mazurka se svršila, i mi se rastadosmo - do viđenja. Dame se raziđoše. Ja pođem na<br />
večeru i sretnem Wernera.<br />
- Aha! - reče on. - Tako dakle! A govorili ste da se nećete drugačije upoznati s kneginjicom,<br />
nego da je izbavite od sigurne smrti.<br />
- Učinio sam bolje - odgovorih mu - izbavio sam je od nesvijesti na plesu...<br />
- Kako? - Pripovijedajte!...<br />
- Neću, pogodite vi, koji sve na svijetu pogađate!<br />
30. svibnja<br />
Oko sedam sati navečer šetao sam bulevarom. Grušnicki me izdaleka opazio i došao k<br />
meni. U očima mu je blistao neki smiješan zanos. Snažno mi stisnu ruku i reče tragičnim<br />
glasom:<br />
- Hvala ti, Pečorine... Ti me razumiješ?...<br />
- Ne. Ali bilo kako mu drago, zahvaljivati mi nemaš ni na čemu - odgovorim ja, nemajući<br />
doista na savjesti nikakvo dobročinstvo.<br />
- Kako? A jučer? Zar si zaboravio?... Mary mi je sve pripovijedala...<br />
- Zar je sad u vas sve zajedničko? I zahvalnost?<br />
- Slušaj - reče Grušnicki vrlo svečano - molim te, ne rugaj se mojoj ljubavi ako mi hoćeš<br />
biti prijatelj... Vidiš, ja je ljubim, da poludim... i mislim, i nadam se, da i ona mene ljubi...<br />
Nešto te hoću zamoliti. Ti ćeš večeras biti kod njih; obećaj mi da ćeš na sve paziti; znam<br />
da si iskusan u tim stvarima, ti poznaješ žene bolje od mene... Žene! Žene! Tko bi ih<br />
razumio? Njihov smiješak govori drugo nego pogled, njihove riječi obećavaju i mame, a<br />
zvuk njihova glasa odbija... Sad shvate i pogode u tren oka najtajniju našu smisao, a sad<br />
opet ne razumiju ni najjasniji mig... Eto kakva je kneginjica: jučer su joj oči gorjele od<br />
strasti i neprestano me gledale, a danas su mutne i hladne...<br />
- To je možda u vezi s djelovanjem vode - odgovorim.<br />
- Ti vidiš u svemu lošu stranu... materijalist! - dometnu on prezirno. - Uostalom, govorimo<br />
o nečem drugom - i on se zadovolji nekom lošom i plitkom šalom, pa se razvedri.<br />
U devet sati pođosmo zajedno kneginji.<br />
Prolazeći kraj Vjerina stana, vidio sam je na prozoru. Pogledali smo se letimice. Ona je<br />
odmah iza nas unišla u salon Ligovskih. Kneginja mi ju je predstavila kao svoju rođakinju.<br />
Pili smo čaj; gostiju je bilo mnogo; svi smo se zabavljali. Ja sam nastojao svidjeti se<br />
kneginji, šalio sam se, natjerao je nekoliko puta da se od srca nasmije. I kneginjici je više<br />
puta došlo da udari u smijeh, ali se suzdržavala da ne izađe iz svoje uloge. Ona misli da<br />
joj umor pristaje, a možda se i ne vara. Grušnickom kao da je vrlo milo, što moja dobra<br />
volja neće prijeći na nju.<br />
Poslije čaja pođosmo svi u dvoranu.<br />
56
Change language