Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
U dvorištu je bilo tamno, nisi vidio ni prsta pred nosom.<br />
Teški, hladni oblaci ležali su na vrhuncima okolnih brda; samo kadikad zašumio bi slab<br />
vjetrić u vrhovima jablanova oko restauracije. Kod prozora se skupilo mnogo svijeta. Ja<br />
siđem nizbrdo i ubrzam korak. Najednom mi se učini kao da netko ide za mnom. Stanem<br />
i obazrem se. U tami se nije ništa moglo razabrati, no ipak iz opreznosti obiđem oko<br />
kuće kao da se šećem. Kad sam prolazio kraj kneginjinih prozora, začujem opet korake<br />
iza sebe; čovjek, ogrnut kabanicom, protrča pokraj mene. To me je uznemirilo, no ipak se<br />
došuljam do ulaza i potrčim uz tamne stepenice. Vrata se otvoriše, a maljušna me ručica<br />
uhvati za ruku...<br />
- Nije te nitko vidio? - prošapta Vjera, privivši se k meni.<br />
- Nitko.<br />
- Vjeruješ li sada da te ljubim? O! dugo sam oklijevala, dugo sam se mučila... ali ti radiš<br />
iz mene sve što hoćeš.<br />
Srce joj je snažno udaralo, ruke su joj bile hladne kao led. Započeše se ljubomorni prijekori<br />
i tužbe; zahtijevala je od mene da joj kažem svu istinu, i govorila da će pokorno<br />
podnijeti moju promjenu, jer joj je jedino do moje sreće. Nisam tome posve vjerovao, ali<br />
sam je umirio zakletvama, obećanjima i koječim drugim.<br />
- Ti se dakle nećeš ženiti s Mary? Ne ljubiš je?... A ona misli... znaš, ona je do ludila<br />
zaljubljena u tebe, jadnica...<br />
*<br />
Oko dva sata poslije ponoći otvorim prozor i svežem dva šala, pa se spustim s gornjeg<br />
balkona na donji, držeći se za stup. Kod kneginjice je još gorjela svijeća. Nešto me natjera<br />
k tome prozoru. Zastor nije bio sasvim povučen, pa sam mogao baciti radoznao pogled u<br />
sobu. Mary je sjedila na postelji, skrstivši ruke na koljenima; gusta joj je kosa bila skupljena<br />
pod noćnom kapicom koja je bila opšivena čipkama; velik crven rubac pokrivao joj<br />
je bijela ramena, a malena se nožica sakrivala u šarenim perzijskim papučicama. Sjedila<br />
je nepomično, spustivši glavu na grudi; pred njom je na stoliću bila otvorena knjiga, ali<br />
njene oči, nepomične i pune neshvatljive tuge, kao da su stoti put prelijetale istu stranicu,<br />
dok su joj misli bile daleko...<br />
U taj čas netko šušnu iza grma. Ja skočim s balkona na tratinu. Nevidljiva me ruka uhvati<br />
za rame.<br />
- Aha - reče grub glas - jesam li te uhvatio!... hoćeš noću ići kneginjicama!...<br />
- Drži ga jače! - vikne drugi, skočivši iza ugla.<br />
Bili su to Grušnicki i dragunski kapetan.<br />
Ja udarim kapetana šakom po glavi da je pao na zemlju, i skočim u grmlje. Bile su mi<br />
poznate sve staze u parku što se prostirao ispred naših stanova.<br />
- Tati!... straža!... - vikahu oni; puška planu - i čahura, koja se još dimila, padne mi gotovo<br />
pred noge.<br />
Za minutu već sam bio u svojoj sobi, svukao se i legao. Tek što je moj lakaj zaključao<br />
vrata, stadoše lupati Grušnicki i kapetan.<br />
- Pečorine! Zar spavate? Jeste li ovdje?... - vikne kapetan.<br />
- Spavam - odgovorim srdito.<br />
- Ustanite! - Tati... Čerkezi...<br />
72
Change language