Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
bio sam neki sanjar; njegovao sam naizmjence sad mračne, sad opet sjajne slike, što ih je<br />
stvarala moja nemirna i pohlepna fantazija. A što mi je od toga ostalo?... Samo umor, kao<br />
poslije noćne borbe s priviđenjem, i tužna uspomena, puna sažaljenja. U toj sam beskorisnoj<br />
borbi potratio žar svoje duše i stalnost volje koja je prijeko nužna za pravi život.<br />
Stupio sam u život, budući da sam ga već u mislima preživio, pa mi je postalo dosadno i<br />
gadno, kao kad čitaš lošu imitaciju davno poznate knjige.<br />
Događaj koji se zbio te večeri obuzeo me dosta snažno i razdražio mi živce. Ne znam<br />
pouzdano vjerujem li sada u predodređenje, ali one sam večeri tvrdo u nj vjerovao.<br />
Dokaz je bio porazan i premda sam se rugao našim djedovima i njihovoj uslužnoj astrologiji,<br />
nehotice sam pošao njihovim tragom; ali sam se za vremena zaustavio na tom<br />
opasnom putu, pa kako se držim pravila da ništa odlučno ne odbacujem i da ničemu<br />
slijepo ne vjerujem, pustio sam metafiziku i stao gledati preda se. Takav je oprez bio baš<br />
potreban, jer umalo da nisam pao, spotaknuvši se o nešto debelo i mekano, ali naoko<br />
neživo. Sagnem se - mjesec je već svijetlio upravo na cestu - i što vidim! Preda mnom je<br />
ležala svinja, rasječena sabljom popola... Tek što je razgledah, kad začujem korake. Iz<br />
neke pokrajne ulice trčala su dva kozaka. Jedan priđe k meni i zapita me nisam li vidio<br />
nekog pijanog kozaka koji je tjerao svinju. Ja im rekoh, da nisam sreo kozaka, i pokazah<br />
im nesretnu žrtvu njegova bijesnog junaštva.<br />
- Gle ti razbojnika! - reče drugi kozak. - Kad se napije šire, odmah razbija sve na što se<br />
namjeri. Pođimo za njim, Jeremjejiću, treba ga svezati pa onda...<br />
Oni se udaljiše, a ja nastavim svoj put s većom opreznošću i napokon sretno stignem do<br />
svoga stana.<br />
Stanovao sam kod nekog starog narednika kojega sam volio zbog njegove dobre ćudi, a<br />
osobito zbog njegove ljepušne kćerke Nastje.<br />
Ona me, kao obično, čekala na vratašcima, ogrnuta krznom. Mjesec joj je obasjavao mila<br />
ustašca, koja su pomodrila od noćne hladnoće. Kad me je ugledala, nasmiješila se, ali<br />
meni nije bilo do nje: "Zbogom, Nastja!" - rekoh i prođoh pokraj nje. Ona htjede nešto<br />
reći, ali samo uzdahnu.<br />
Ja zatvorim za sobom vrata svoje sobe, zapalim svijeću i bacim se na postelju. No ovaj<br />
put morao sam dulje nego obično čekati da mi dođe san. Već je na istoku štalo blijedjeti<br />
kad sam zaspao, no očito je na nebesima bilo zapisano da se te noći neću naspavati. U<br />
četiri sata ujutro udariše dvije šake o moj prozor. Ja skočim: što je?... "Ustaj, obuci se" -<br />
vikalo mi je nekoliko glasova. Brzo se obučem i izađem. "Znaš li što se dogodilo?" -<br />
zapitaše me u jedan glas tri oficira, što su bili došli po mene; bili su blijedi kao smrt.<br />
- Što?<br />
- Vulić je ubijen.<br />
Ja se skamenim.<br />
- Da, ubijen! - nastaviše oni. - Pođimo brzo.<br />
- A kuda?<br />
- Doznat ćeš putem.<br />
Pođosmo. Oni mi ispripovjediše sve što se zbilo, a pri tom su koješta govorili o čudnom<br />
predodređenju koje ga je izbavilo od neuklonive smrti pola sata prije nego što je zapravo<br />
umro. Vulić je išao sam tamnom ulicom - pa ga je napao pijani kozak, koji je posjekao<br />
svinju, ali bi možda bio i prošao pokraj njega da nije Vulić najednom stao i pitao ga:<br />
"Koga ti tražiš, brajko?" - T e b e ! - odgovori kozak, udari ga sabljom i rasiječe ga od<br />
ramena pa gotovo do srca... Ona dva kozaka, što sam ih ja susreo i što su progonili uboji-<br />
89
Change language