Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- Jučer sam cio dan samo razmišljala - odgovori ona kroz suze - dolazile su mi na pamet
razne nezgode: sad mi se učinilo da ga je ranio divlji vepar, sad opet da ga je neki Čečenac
odvukao u gore... A sad mi se čini da me ne ljubi.
- Doista, draga moja, nešto gore nisi mogla izmisliti.
Ona zaplače, a onda ponosno diže glavu, obriše suze i nastavi:
- Ako me ne ljubi, tko mu brani da me ne pošalje kući? Ja ga ne silim. A ako bude i dalje
tako, sama ću otići. Nisam robinja - kneževska sam kći!...
Stadoh je miriti. - "Slušaj, Bela, pa on ne može uvijek sjediti ovdje, kao da je prišiven za
tvoju suknju; on je mlad, voli lov - ode pa se opet vrati, a ako budeš tugovala, brzo ćeš
mu dodijati.
- To je istina! - odgovori ona. - Bit ću vesela. - I hihoćući uhvati svoj bubnjić i stade pjevati,
plesati i skakati oko mene. Ali ni to nije dugo potrajalo, jer je opet pala na postelju i
pokrila lice rukama.
Što učiniti? Nikad, znate, nisam imao posla sa ženama. Mislio sam i mislio, kako da je
utješim, i ničemu se nisam domislio. Neko smo vrijeme oboje šutjeli... Neugodan položaj!
Napokon joj rekoh: "Ako hoćeš, poći ćemo šetati na bedem, vrijeme je divno!" - Bilo je to
u rujnu. I doista, dan je bio prekrasan, svijetao i nije bio vruć: sve su se gore posve jasno
vidjele. Pođosmo pa se šutke prošetasmo amo tamo po tvrđavnom bedemu, napokon
sjedne ona na tratinu, a ja sjedoh kraj nje. Doista, smiješno je o tom govoriti, ali ja sam
trčao za njom kao kakova dadilja.
- Naša je tvrđava stajala na visoku mjestu i pogled je s bedema bio prekrasan. S jedne
strane široka ravnica, koju je presijecalo nekoliko jaruga, a iza nje šuma, koja se prostirala
sve do gorskog bila; na ravnici se gdjegdje dimila sela i hodali čopori konja. S druge je
strane tekla rječica, a tik do nje raslo je gusto grmlje, koje je pokrivalo kršne visove, što su
se sastajali s glavnom granom Kavkaza. Mi smo sjedili na uglu kule, da uzmognemo na
obje strane sve vidjeti. Uto opazim gdje iz šume netko izlazi na sivcu konju, jaše sve bliže
i bliže, i napokon se zaustavi s onu stranu rijeke, oko stotinu hvati daleko od nas, i stade
kao bijesan razigravati konja. Čudno!... "Pogledaj Bela - rekoh ja - ti imaš mlađe oči,
kakav je ono konjanik, koga li je došao zabavljati?..."
Ona pogleda i usklikne: "Ta to je Kazbič!"
- Ah, taj razbojnik! Zar je došao da nam se ruga? - Gledam ja, bome Kazbič, njegovo
garavo lice, odrpan, prljav kao uvijek. - "To je konj moga oca" - reče Bela, uhvativši me za
ruku; drhtala je kao prut, a oči joj sijevahu... Aha! pomislim; i u tebi, dušice moja, ne
miruje razbojnička krv!
- Dođi amo - rekoh stražaru - uzmi pušku, pa mi skini onoga deliju - dobit ćeš srebrni
rubalj. - "Slušam, vaše visokoblagorođe; ali on ne stoji na mjestu..." - "Naloži mu!" - rekoh
smijući se. - "Ej! prijatelju!" - vikne stražar, mašući mu rukom. - "Stani malko, što se
okrećeš kao zvrk?" - Kazbič se doista zaustavi i stade slušati; zacijelo je mislio da ćemo se
s njim dogovarati - nije nego još nešto!... Moj grenadir nanišani... opali!... promaši. Tek
što je barut na prašniku planuo, Kazbič obode konja i on skoči na stranu. Nato se uspravi
u stremenu, vikne nešto na svom jeziku, zaprijeti bičem - i nestade ga.
- Stid te bilo! - rekoh stražaru.
- Vaše visokoblagorođe! Otišao je da umre - odgovori on. - Proklet je to svijet, ne možeš
ga jednim hicem ubiti.
Četvrt sata kasnije vratio se Pečorin iz lova. Bela mu se bacila oko vrata i nimalo se nije
žalila, ništa mu nije prigovarala, što ga tako dugo nije bilo... A čak ja sam se na njega
19