Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
III.
FATALIST
Nekako me zadesilo da proživim dvije nedjelje u kozačkoj stanici na lijevom krilu. Tamo
je bio pješadijski bataljun; a oficiri su se naizmjence jedan kod drugoga okupljali i večerom
se kartali.
Jednom, kad nam je dosadio boston, bacimo karte pod stol i zasjednemo zadugo kod
majora S... Razgovor je protiv običaja bio zanimljiv. Raspravljali smo o tome kako muslimansko
vjerovanje da je ljudska sudbina zapisana na nebesima ima među nama mnogo
privrženika. Svaki je pripovijedao razne neobične zgode pro ili contra.
- Sve to, gospodo, ništa ne dokazuje - reče stari major. - Ta nitko od vas nije bio svjedokom
tih čudnih slučajeva, kojima vi potvrđujete svoje mišljenje.
- Dabome, nitko - rekoše mnogi - ali smo slušali od pouzdanih ljudi...
- Sve je to glupost! - reče netko. - Gdje su ti pouzdani ljudi koji su vidjeli popis, na kojemu
je napisan čas naše smrti?... I, ako nam je doista suđeno, čemu nam je dana volja,
razum? Zašto da odgovaramo za svoja djela?
U taj čas ustade neki oficir što je sjedio u uglu sobe, priđe polagano k stolu i pogleda sve
mirnim i svečanim pogledom. Bio je rodom Srbin, što mu je i ime kazivalo.
Vanjština poručnika Vulića slagala se posve s njegovim karakterom. Visok uzrast i tamna
boja lica, crna kosa, crne oštre oči, velik, ali pravilan nos - svojstvo njegova naroda,
bolan i hladan smiješak, što mu je neprestano lebdio na usnama - sve se to nekako slagalo
da mu poda izgled osobita čovjeka koji nije kadar da dijeli misli i strasti onih ljudi, s
kojima ga je sudbina združila.
Bio je junačan, raspravljao je, malo, ali oštro, nikome nije povjeravao svojih duševnih i
obiteljskih tajna; vina gotovo i nije pio, a za mladim kozačkim djevojkama - kojima je
teško upoznati čare dok ih ne vidiš - nije nikad išao. Ipak se govorilo da pukovnikova
žena nije hladna prema njegovim živim očima; ali on se ozbiljno ljutio, kad bi to tkogod
natuknuo.
Imao je samo jednu strast, koju nije krio - strast za kartanjem. Za zelenim je stolom sve
zaboravljao i obično je gubio; ali to, što nije nikad imao sreće u kartanju, samo je dražilo
njegovu tvrdoglavost. Pripovijedali su da je jednom, za vrijeme ekspedicije, noću na
jastuku držao banku. Sreća mu je strašno služila. Najednom planuše puške, zabubnjaše
na uzbunu i svi skočiše te pograbiše oružje. "Postavi va banque!" - vikao je Vulić, ne
dižući se, jednomu od najvatrenijih kartaša. - "Neka bude sedmica" - odgovori ovaj i
otrča. Ne osvrćući se na opću vrevu, diže Vulić karte - bila je sedmica.
Kad se pojavio u četi, tamo se već žestoko puškaralo. Vulić nije mario za tanad ni za
čečenske sablje - on je tražio svoga sretnog kartaša.
- Sedmica je bila! - viknu, kad ga je napokon ugledao u redu strijelaca, koji su stali potiskivati
neprijatelja iz šume, i došavši bliže, izvadi novčanicu i lisnicu pa je pruži sretniku,
ne mareći što je on prigovarao da to nije mjesto za plaćanje. Izvršivši tu neugodnu duž-
86