Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
Vratim se kući. U hodniku je svijeća dogorijevala i praskala u drvenom tanjuru, a moj
kozak, premda sam mu zabranio, spavao je kao zaklan, držeći pušku objema rukama.
Ostavim ga na miru i uđem u kolibu. Jao! Moja kutija, srebrom okovana sablja, dagestanski
kindžal - dar mojih prijatelja - svega je nestalo. Odmah sam pogodio što je ono
vukao prokleti slijepac. Probudim kozaka, gurnuvši ga dosta neuljudno, izgrdim ga,
naljutim se, ali koja mi od toga korist! A zar ne bi smiješno bilo potužiti se vlasti što me je
slijepi dječak pokrao, a djevojče od osamnaest godina malone utopilo? Hvala Bogu, sutradan
se desila zgoda da odem, i ja ostavih Taman. Što se zbilo sa staricom i s jadnim
slijepcem, ne znam. Pa i što je meni do ljudskih radosti i nevolja, meni, oficiru, koji putuje,
pa još s objavom, da putujem po potrebi službe.
Konac prvog dijela. (Svršetak Pečorinova dnevnika)
38