Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
izgledao je sasvim razbojnički: malen, mršav, širokih ramena... A kako je tek okretan bio,
okretan kao đavo! Bešmet 14 mu je uvijek bio poderan, pun zakrpa, a oružje srebrom
okovano. A konj mu je bio na glasu u čitavoj Kabardiji - i doista, ljepšega konja ne možeš
zamisliti. Nisu mu uzalud zaviđali svi jahači i nisu ga jedan put pokušavali ukrasti, ali
im nije pošlo za rukom. Kao da sad gledam toga konja: vran kao smola, noge - žice, a oči,
ni Beline nisu ljepše. A tek snaga! Možeš na njemu jezditi i 50 vrsta; pa i izvježban je -
kao pseto trči za gospodarom; i po glasu ga je poznavao! Ni vezati ga nije nikada trebalo.
Ma baš pravi razbojnički konj!
One večeri bio je Kazbič mrki nego igda i opazio sam da pod bešmetom ima oklop. -
"Nije uzalud na njemu taj oklop" - pomislim - "zacijelo nešto smišlja."
U kući je postalo sparno, pa izađem napolje, da se rashladim. Noć se već spuštala na
gore i magla je stala lutati po klanicama.
Pade mi na um da svratim pod strehu, gdje su stajali naši konji, da vidim imaju li hrane,
a osim toga nikad ne škodi opreznost; imao sam divna konja i mnogi je Kabardinac
žalostivo na nj pogledao govoreći: jakši the, ček jakši! 15
Verem se ja pokraj plota i najednom začujem glasove; jedan sam glas odmah prepoznao:
bio je to nestaško Azamat, sin našeg domaćina, dok je drugi manje i tiše govorio. "O
čemu se oni to razgovaraju?" pomislim ja - "valjda ne o mom konju?" Ja čučnem kraj
plota i stadoh prisluškivati, pazeći da ne izlanem ni riječi. Na mahove bi šum pjesme i
govora što je dolazio iz kuće bio jači od toga razgovora, koji me je vrlo zanimao.
- "Divnoga konja imaš! - govoraše Amazat. - "Da sam ja gazda u kući i da imam ergelu
od trista kobila, dao bih polovicu za tvog vilovitog vranca, Kazbiču!"
- "A! Kazbič!" pomislim i sjetim se oklopa.
- "Da" - odgovori Kazbič, pošto je neko vrijeme šutio - "u čitavoj Kabardiji nećeš takva
naći. Jednom - bilo je to s onu stranu Tereka - jahao sam s Abrecima da Rusima otimamo
konje; ali nam nije sreća poslužila, pa se raštrkasmo kud koji. Za mnom se natisnuše
četiri kozaka; već sam iza sebe čuo kriku đaura, a preda mnom je bila gusta šuma. Prilegnem
na sedlo, preporučim dušu Alahu i prvi put što živim, uvrijedih konja udarivši ga
kandžijom. Kao ptica šmugnu on kroz granje; oštro trnje deralo mi je odjeću, suhe grane
brestove udarahu me po licu. Konj mi je skakao preko panjeva i probijao grudima guštaru.
Bolje bi mi bilo da sam ga ostavio na rubu šume i pješke se sakrio u šumi, ali mi je
bilo žao rastati se s njim - i prorok mi je naplatio. Nekoliko mi taneta prozujalo nad
glavom; već sam čuo gdje mi kozaci trče po tragu... Najednom preda mnom zinu duboka
jaruga; moj konjic zastade - i skoči. Na drugoj strani omakoše mu se stražnja kopita i on
ostade viseći na prednjim nogama. Ja pustim uzde i poletim u jarugu; to mi je spaslo
konja i on je iskočio. Kozaci su sve to vidjeli, ali nijedan nije pošao da me traži; valjda su
mislili da sam se ubio, i čuo sam, kako su se otisnuli, da love moga konja. Srce mi htjede
pući, puzao sam niz jarugu po gustoj travi - i našao se na kraj šume. Nekoliko je kozaka
izjahalo iz nje na poljanu, a moj Karađoz eno skače ravno k njima. Svi navališe vičući za
njim; vrlo dugo su ga ganjali, jedan mu je čak dvaput gotovo bacio zamku oko vrata. Ja
zadrhtah, oborila oči i stadoh se moliti. Poslije nekoliko trenutaka podignem ih i - vidim
gdje moj Karađoz leti, dižući rep, slobodan kao vjetar, a đauri se daleko jedan za drugim
vuku po stepi na izmučenim konjima. Valaj! To je istina, živa istina! Do kasne noći sjedio
sam u svojoj jaruzi. Najednom, što misliš, Amazate? U mraku začujem gdje po brijegu
14 bešmet, kratak tatarski kaput. - Bilj. prev.
15 Jakši the, ček jakši - dobar konj, vrlo dobar. - Bilj. prev.
9