Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
Lagao sam - ali mi se prohtjelo da ga raspalim. U mene je od prirode strast da protivurječim,
čitav je moj život samo lanac tužnih suprotnosti srcu ili razumu. Kad vidim zanesenjaka,
kao da me je netko polio hladnom vodom, a kad bih se često družio s mlakim
flegmatikom, mislim da bih postao strastan fantast. Moram još reći da je u taj čas mojim
srcem preletio neugodan, ali poznat osjećaj; taj je osjećaj bio - zavist. Velim smiono "zavist",
jer sam navikao, u svemu sam sebi govori istinu - i teško će se naći mlad čovjek koji
se stao zanimati za lijepu ženu, a ona odjednom pred njim javno odlikuje drugoga, koji
joj je isto tako nepoznat - teško će se, velim, naći mlad čovjek (dakako, koji je živio u
velikom svijetu i naučio se ugađati svojoj taštini), a da ga to ne bi neugodno dirnulo.
Šutke siđem s Grušnickim nizbrdo i uputimo se bulevarom pokraj prozora one kuće u
kojoj se bila sakrila naša ljepotica. Sjedila je kraj prozora. Grušnicki me povuče za ruku i
baci na nju jedan od onih mutnonježnih pogleda, koji tako malo diraju žene. Ja upravim
na nju lornjet i opazim da se ona na taj pogled nasmiješila i da ju je moj drski lornjet
posve ozbiljno razljutio. I doista, kako smije običan kavkaski vojnik upravljati stakalce na
moskovsku kneginjicu?...
13. svibnja
Jutros je došao k meni liječnik. Ime mu je Werner, ali je Rus. Pa što je u tome čudno?
Poznavao sam nekog Ivanova, koji je bio Nijemac.
Werner je u koječemu zanimljiv čovjek. On je skeptik i materijalist, kao gotovo svi liječnici,
a ujedno je i pjesnik, pravi pjesnik - i to uvijek na djelu, a često i na riječi, iako nikada
nije napisao ni dva stiha. Izučio je sve strune srca čovječjega, kao što se izučavaju žile na
lešu, ali nikad se nije umio okoristiti svojim znanjem. Tako ponekad izvrstan anatom ne
umije izliječiti groznicu. Obično se Werner kradom podsmijevao svojim bolesnicima; ali
jednom sam ga vidio gdje plače nad vojnikom koji je umirao... Bio je siromašan, sanjao je
o milijunima, a zbog novaca ne bi učinio ni jednog suvišnog koraka. Jednom mi je rekao
da bi volio učiniti ljubav dušmaninu nego prijatelju, jer ovo bi značilo prodavati svoje
dobročinstvo, dok mržnja raste jednako kako raste i protivnikova plemenitost. On je
imao oštar jezik i nije tek jedna dobričina od njegova zabadanja izišla na glas da je jadna
budala. Njegovi suparnici, zavidni kupališni liječnici, razglasiše da on tobože crta karikature
svojih bolesnika - bolesnici se razljutiše i gotovo svi ga ostaviše. Njegovi prijatelji, to
jest svi doista čestiti ljudi što su služili na Kavkazu, uzalud su se trudili da mu opet
podignu propali ugled.
Vanjština mu je bila jedna od onih koje na prvi pogled neugodno diraju, ali se poslije
sviđaju, kad se oko navikne da u nepravilnim crtama čita biljeg iskusne i velike duše.
Bilo je primjera gdje su žene bile tako lude od ljubavi prema takvim ljudima da ne bi bile
njihovu rugobu dale ni za ljepotu najsvježijih i najrumenijih Endimiona. 41 Trebamo biti
pravedni prema ženama; one imaju instinkta za duševnu ljepotu, pa zato možda ljudi,
kakav je Werner, tako strasno ljube žene.
Werner je bio niska rasta i mršav, i slab kao dijete; jedna mu je noga bila kraća, kao u
Byrona; glava mu je prema trupu izgledala golema; kosu je šišao do kože i, tako ogolje-
41 Endimion, krasan mladić u grčkoj mitologiji. - Bilj. prev.
44