Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
možeš ukloniti?"... U taj čas ja uđoh. Oni smjesta ušutješe. Naši su pregovori potrajali
dosta dugo. Napokon odlučismo evo ovako: oko pet vrsta odavde ima jedan pusti klanac;
oni će otići onamo sutra u četiri sata ujutro, a mi ćemo krenuti pola sata kasnije;
pucat ćete na šest koraka - to je zahtijevao sam Grušnicki. Tko padne - ubili su ga Čerkezi.
A sada evo što ja slutim: oni, naime sekundanti, malo su promijenili svoju prijašnju
osnovu, pa će nabiti samo pištolj Grušnickoga. To je malko nalik na ubojstvo, ali u ratno
doba, a osobito u azijskom ratu, dopuštena su lukavstva. Ali Grušnicki kao da je plemenitiji
od svojih drugova. Što mislite, moramo li im reći da smo naslutili?
- Nizašto na svijetu, doktore! Budite mirni; mene neće uhvatiti.
- Što mislite učiniti?
- To je moja tajna.
- Pazite da se ne prevarite... Na šest koraka!
- Doktore, čekam vas sutra u četiri sata; konji će biti spremni... Zbogom.
Do večeri ostadoh kod kuće, zaključavši se u svojoj sobi. Dođe lakaj i pozove me kneginji
- ja mu naredim neka kaže da sam bolestan.
*
Dva sata u noći... ne mogu spavati... a trebao bih zaspati da mi ruka ne dršće. Uostalom,
na šest koraka je teško promašiti. Ne, gospodine Grušnicki! Neće vam poći za rukom
vaša mistifikacija... promijenit ćemo uloge. Sad ću ja tražiti znakove tajnog straha na
vašem licu. Zašto ste sami odredili tih kobnih šest koraka? Vi mislite da ću ja mirno
podmetnuti svoje čelo... ali mi ćemo baciti kocku... i onda... onda... Ali ako njemu sreća
posluži? Ako mene napokon moja zvijezda iznevjeri?... A ne bi bilo ni čudo - ta dugo je
vjerno služila mojim željicama.
Pa što? Ako mi je umrijeti, umrijet ću! Za svijet će to biti mala šteta, a i meni je samomu
već vrlo dosadno. Ja sam kao čovjek koji zijeva na plesu, a samo zato ne ide spavati jer
još nema njegove kočije. Ali kočija je spremna... Zbogom!...
Premećem u pameti svu svoju prošlost i pitam sam sebe: Čemu sam živio? Za kakvu sam
se svrhu rodio?... A jamačno je bila neka svrha i jamačno sam bio određen za nešto veliko,
jer osjećam u sebi beskrajnu snagu... ali ja nisam naslućivao toga određenja, već sam
letio za strastima koje su me mamile, za pustim i nezahvalnim strastima. Iz njihove sam
vatre izišao tvrd i hladan kao željezo, ali sam zauvijek izgubio žar plemenitih težnja -
bolji cvijet života. I od tog sam časa mnogo puta glumio ulogu sjekire u ruci sudbine!
Kao oruđe kazne padao sam na glavu osuđenih žrtava, često bez zlobe, ali uvijek bez
sažaljenja... Moja ljubav nije nikome donijela sreće, jer ja nisam ništa žrtvovao onima koje
sam ljubio. Ljubio sam zbog sebe, zbog vlastitog zadovoljstva; zadovoljavao sam samo
neku čudnu potrebu svoga srca, požudno sam gutao njihove osjećaje, njihove nježnosti,
njihove radosti i boli - i nikad se nisam mogao nasititi. Tako onaj, koga mori glad, iznemogao
zaspe i vidi pred sobom raskošna jela i pjenušava vina; zanosno on proždire
zračne darove svoje fantazije i nekako mu bude lakše - ali čim se probudi - nestane opsjene...
a ostane udvostručeni glad i očaj!
Možda ću sutra umrijeti!... A na zemlji neće ostati nijedno stvorenje koje bi me bilo potpuno
shvatilo. Jedni me drže gorim, a drugi boljim nego što doista jesam... Jedni će reći:
bio je dobar dečko, a drugi - gadan čovjek. A i jedno i drugo bit će lažno. Kad je tako, je li
vrijedno živjeti? A ipak živiš - zbog radoznalosti: čekaš nešto nova... Smiješno i dosadno!
75