Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
II.
KNEGINJICA MARY
11. svibnja
Jučer sam stigao u Pjatigorsk, unajmio stan na kraju grada na najvišem mjestu, podno
Mašuka. Kad navali oluja, spuštat će se oblaci sve do moga krova. Sada, u pet sati ujutro
kad sam otvorio prozor napunila mi se soba mirisom cvijeća što raste u skromnom vrtu.
Grane trešanja što cvatu, vire mi kroz prozor i kadikad mi vjetar pospe pisaći stol njihovim
bijelim listićima. Na tri je strane kod mene divan pogled: na zapadu se plavi peteroglavi
Beštu 32 kao "posljednji oblak prohujale oluje" 33 , na sjeveru se diže Mašuk kao rutava
perzijska kapa te pokriva sav taj dio horizonta; a prema istoku je pogled ugodniji:
dolje se prema istoku šareni posve čist i nov gradić, šume ljekovita vrela, buči svjetina
raznih jezika - a tamo podalje gomilaju se amfiteatralno sve modrije i sve maglovitije
gore, a na kraju se horizonta proteže srebrn lanac snježnih vrhova, koji se počinje Kazbekom,
a svršava dvoglavim Elbrusom. Ugodno je živjeti u takvoj zemlji! Neki mi se ugodan
osjećaj razlijeva po svim žilama. Zrak je čist i svjež kao djetinji poljubac; sunce je
jarko, nebo plavo - pa kud ćeš više? Čemu ovdje strasti, želje, sažaljenja... Ali vrijeme je.
Poći ću do Jelisavetinog vrela, tamo se, kažu, jutrom skuplja čitavo kupališno društvo.
*
Spustivši se na sredinu grada, pođem bulevarom, gdje sam sreo nekoliko žalosnih skupina,
što su se polagano penjale uzbrdo. To su većinom bile obitelji stepskih posjednika,
što si mogao smjesta pogoditi po otrcanim staromodnim kaputima muškaraca i po biranom
nakitu žena i kćeri. Vidjelo se da oni već vrlo dobro poznaju svu "vodenu" mladež,
jer su mene gledali s nježnom radoznalošću; zaveo ih je petrogradski kroj moga kaputa,
ali su se ubrzo neprijazno okrenuli, kad su ugledali obične vojničke epolete.
Žene mjesnih činovnika, u neku ruku domaćice u kupalištu, bile su milostivije. One
imadu lornjete, manje se osvrću na uniformu, navikle su na Kavkazu pod numeriranim
dugmetom nalaziti vatreno srce, a pod bijelom vojničkom kapom obrazovan um. Te su
dame mile - i dugo su mile! Svake godine mijenjaju obožavatelje i u tom je možda tajna
njihove vječne ljubaznosti. Penjući se po uskoj stazi do jelisavetinskog vrela, prestigoh
gomilu muškaraca, građana i vojnika, koji su - kako sam poslije doznao - posebna vrsta
ljudi među onima što vjeruju u moć vode. Oni piju - ali ne vodu, šeću malo, sa ženama se
tek mimogred zabavljaju, kartaju se i tuže se na dosadu. Oni su kicoši; kad umaču svoje
čaše u bunar sumporno-kisele vode, stavljaju se u akademsku pozu; civili nose svjetlop-
32 Beštu, Beštače - u tatarskom jeziku pet gora, planina s pet vrhova u okolini Pjatigorska i Željeznovodska.
- Bilj. prev.
33 Citat iz Puškinove pjesme "Oblak". - Bilj. prev.
40