Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
ali tako biva kad sudiš naprečac... pravilni mi je nos zanio pamet. Činilo mi se kao da
sam našao Goetheovu Mignon - to čudno stvorenje njegove njemačke fantazije. I doista,
među njima je bilo mnogo sličnosti: isti brzi prelazi od najvećeg nemira do potpune
nepomičnosti, iste zagonetne riječi, isti skokovi, čudne pjesme...
Pod večer je zaustavim na vratima i povedem s njom ovaj razgovor:
"Ded mi reci, ljepotice - zapitah - što si radila danas na krovu?" - "Gledala sam odakle
puše vjetar." - "Pa što će ti to?" - "Otkuda vjetar, otuda i sreća." - "Što? Zar si ti pjesmom
dozivala sreću?" - "Gdje se pjeva, tamo je i sreća." - "Ali ako naprotiv pjesmom dozoveš
zlo?" - "Pa što? Ako ne bude bolje, bit će gore, a od zla do dobra opet nije daleko." - "Tko
te je naučio tu pjesmu?" - "Nitko me nije naučio; padne mi na um - pa zapjevam; kome je
treba čuti, taj će je čuti, a kome je ne treba slušati, taj je neće ni shvatiti." - "A kako ti je
ime, pjevačice moja?" - "Tko me je krstio, taj znade." - "A tko te je krstio?" - "Što ja znam."
- "Kako si ti tajanstvena! A ja sam eto koješta o tebi doznao (ona se nije promijenila u
licu, ni usne joj se nisu maknule, kao da se i ne radi o njoj). Doznao sam, da si noćas išla
na obalu." - I ja joj vrlo ozbiljno ispripovjedim sve, što sam vidio, misleći da ću je smesti -
ali baš nimalo! Ona se nasmija u sav glas. - "Mnogo ste vidjeli, ali malo znate, a što znate
držite pod ključem." - "A kad bi meni, na primjer, palo na um da javim komandantu?" - i
tu se ja napravim vrlo ozbiljan, štoviše strog. Ona je opet poskočila, zapjevala i sakrila se
kao ptica kad je poplašiš u grmlju. Moje su posljednje riječi bile sasvim nezgodne; onoga
časa nisam slutio kako su važne, ali poslije sam se zbog njih i te kako pokajao.
Čim se smrklo, naredim kozaku da ugrije čajnik na ratničku, zapalim svijeću i sjednem
za stol, pušeći iz putne lule. Već sam ispijao drugu čašu čaja, kadli ujedanput vrata škrinuše
i ja začuh iza sebe lagano šuštanje haljine i koraka; trgnem se i obazrem - bila je
ona, moja undina. Sjela mi je nasuprot tiho i šutke i uprla u mene oči; i ne znam zašto, ali
taj mi se pogled učinio čudno nježan; sjetio me jednoga od onih pogleda koji su se nekada
tako samovoljno titrali mojim životom. Ona kao da je očekivala pitanje, ali ja sam
šutio, pun neke neshvatljive zabune. Lice joj je bilo pokrito mutnom bljedoćom, koja je
odavala duševno uzbuđenje; ruka joj je bez cilja lutala po stolu i ja opazih da joj lako
dršće, grudi joj se čas visoko dizale, a čas opet kao da je zaustavljala dah. Ta mi je komedija
počela dodijavati, pa sam već htio prekinuti šutnju na najprozaičniji način, to jest da
je ponudim čašom čaja, kad ujedanput ona skoči, zagrli me rukama oko vrata i na ustima
mi prasne vlažan, vatren cjelov. Meni se smrklo pred očima, mozak mi se zavrtio i ja je
stisnuh u svom naručju svom snagom svoje mlade strasti - ali ona mi se kao zmija izvije
iz ruku i šapnu mi u uho: "Noćas, kad svi zaspu, izađi na obalu" - pa kao strijela izleti iz
sobe. Pri tome je prevalila čajnik i svijeću, koji su stajali na podu. "Vražje li cure!" viknu
kozak, koji se bio namjestio na slami i sanjao kako će se ugrijati ostacima čaja. Tek tada
sam se razabrao.
Za dva sata, kad je u pristaništu sve umuklo, probudim svoga kozaka. "Ako ja opalim
pištolj - rekoh mu - potrči na obalu." On izbulji oči i mehanički odgovori: "Slušam, vaše
blagorođe." zataknem pištolj za pas pa izađem. Ona me čekala na rubu obale; odjeća joj
je bila više nego lagana, nevelik joj je rubac opasivao vitki stas.
- Pođite za mnom! - reče, primivši me za ruku, i mi se stadosmo spuštati. Ne shvaćam
kako nisam slomio vrat; dolje smo krenuli nadesno i pošli istim putem kuda sam sinoć
išao za slijepcem. Mjesec još nije bio izišao i samo su dvije zvjezdice, kao dva spasonosna
svjetionika, blistale na tamnomodrom svodu. Tromi su se valovi jednolično valjali jedan
za drugim, jedva podižući samotan čamac što je bio privezan za obalu. "Uđimo u čamac",
reče moja družica. Oklijevao sam - nisu mi po volji sentimentalne šetnje po moru;
ali natrag se nije više moglo. Ona skoči u čamac, a ja za njom i nisam se još mogao ni
36