Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Junak naÅ¡eg doba - Mihail JurjeviÄ Ljermontov
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Mihail</strong> J. <strong>Ljermontov</strong>: <strong>Junak</strong> našeg <strong>doba</strong><br />
- Zato, što vam vojnička kabanica vrlo dobro pristaje i što nećete biti nimalo interesantni<br />
u pješadijskoj uniformi, sašivenoj ovdje u kupalištu... Eto vidite, do ovog ste časa biti<br />
izuzetak, a sad ćete pasti pod opće pravilo.<br />
- Govorite, govorite, doktore! Nećete mi pokvariti radosti. On ne zna - reče mi Grušnicki<br />
u uho - koliko su mi nade podale te epolete... O... epolete, epolete! Vaše zvjezdice - to su<br />
zvjezdice prethodnice... Ne! Sad sam potpuno sretan.<br />
- Hoćeš li se s nama prošetati do provalije? - zapitam ga.<br />
- Ja? Nizašto se neću pokazati kneginjici, dok ne bude uniforma gotova.<br />
- Hoćeš li da joj javim tvoju radost?<br />
- Ne, molim te, ne govori... Hoću da je iznenadim.<br />
- Reci mi ipak, kako stojiš ti s njom?<br />
- On se zbunio i zamislio. Htio se pohvaliti i slagati - ali mu savjest nije dala, a opet ga je<br />
bilo stid priznati istinu.<br />
- Što misliš, ljubi li te ona?...<br />
- Da li me ljubi? Zaboga, Pečorine, što ti to misliš! Kako bi mogla tako brzo?... Pa ako i<br />
ljubi, čestita žena toga ne kazuje.<br />
- Krasno! Pa onda bi valjda, prema tvojemu, i čestit čovjek morao šutjeti o svojoj strasti?...<br />
- E, brajko! Sve na svoj način; koješta se ne govori, ali se pogađa...<br />
- Istina... Samo što ljubav, koju čitamo u očima, ne veže ženu ni na što, dok riječi... Čuvaj<br />
se, Grušnicki, ona te obmanjuje...<br />
- Ona? - odgovori on, podiže oči k nebu i zadovoljno se nasmiješi. - Žao mi te, Pečorine!...<br />
On ode.<br />
Navečer je veliko društvo pošlo pješke do provalije. Ovdašnji učeni ljudi misle da ta<br />
provalija nije drugo nego mrtav krater. Ona se nalazi na obronku Mašuka, vrstu od<br />
grada. Do nje vodi uska staza između grmlja i hridina. Penjući se uzbrdo, pružio sam<br />
ruku kneginjici i ona je za čitavo vrijeme šetnje nije ispuštala.<br />
Naš se razgovor počeo ogovaranjem. Ja stadoh rešetati naše prisutne i neprisutne znance;<br />
isprva sam isticao smiješne, a poslije ružne strane. Uzbunila mi se žuč. Započeo sam<br />
šalom, a dovršio iskrenom zlobom. Nju je to isprva zabavljalo, a onda uplašilo.<br />
- Vi ste opasan čovjek! - reče mi ona. - Voljela bih da me u šumi napadne razbojnički nož,<br />
nego vaš jezik... Molim vas ozbiljno: kad vam padne na um da o meni ružno govorite, bit<br />
će bolje, da uzmete nož, pa da me zakoljete - mislim da vam to neće biti odviše teško.<br />
- Pa zar sam ja nalik na ubojicu?...<br />
- Još ste gori...<br />
Ja se načas zamislih, a onda rekoh, praveći se duboko dirnut:<br />
- Da, takav je bio moj udes već od djetinjstva! Svi su mi na licu čitali znakove ružnih<br />
svojstava, kojih nije bilo; ali oni su držali da ih ima - i ona se rodiše. Bio sam skroman - a<br />
oni me obijediše s lukavosti - i ja postadoh mrk i šutljiv. Duboko sam osjećao dobro i zlo<br />
- nitko me nije milovao, svi su me vrijeđali - i ja postadoh osvetljiv. Bio sam mrzovoljast -<br />
druga su djeca bila vesela i brbljava; ja sam osjećao da sam viši od njih - a drugi su me<br />
ponizivali - i tako postadoh zavidan. Bio sam spreman ljubiti čitav svijet - a nitko me nije<br />
shvatio - i ja se naučih mrziti. Moja je pusta mladost protekla u borbi sa samim sobom i<br />
sa svijetom; bojeći se poruge, sahranio sam svoje najbolje osjećaje na dnu srca; tamo su i<br />
izumrli. Govorio sam istinu - nisu mi vjerovali - i ja stadoh varati; upoznavši dobro svijet<br />
i društvene nagone, postadoh iskusan u životnoj nauci, a vidio sam kako su drugi bez<br />
60
Change language