Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
- Kako? Ona ti je već govorila o meni?...
- E, ali nemoj se radovati. Nekako sam slučajno ušao s njom u razgovor kraj bunara; treća
riječ joj je bila: "Tko je onaj gospodin što tako neljubazno, mrko gleda? Bio je s vama,
onda..." Ona se zarumenila i nije htjela kazati dan, sjetivši se svog umiljatog ispada. "Ne
trebate kazati dan - odgovorih joj ja - taj će mi vječito ostati u pameti..." Prijatelju Pečorine!
Ja ti ne čestitam, ti si kod nje ružno zapisan... A baš je šteta, jer je Mary vrlo mila!...
Treba kazati da je Grušnicki jedan od onih ljudi koji, govoreći o ženi s kojom su se tek
upoznali, nazivaju je moja Mary, moja Sophie, ako je imala sreću da im se svidi.
Ja se napravim ozbiljan i odgovorim mu:
- Da, nije ružna... Ali pazi, Grušnicki! Ruske gospođice većinom vole samo platonsku
ljubav i ne misle kod toga na udaju, a platonska je ljubav najnezgodnija. Kneginjica kao
da je jedna od onih žena koje hoće da ih zabavljamo. Ako joj bude dvije minute uzastopce
uza te dosadno - propao si bez milosti. Tvoja šutnja mora poticati njenu radoznalost,
tvoj razgovor je - nikad posve ne zadovoljava. Trebaš je neprestano uzbuđivati; ona će
deset puta zbog tebe prkositi javnom mnijenju i nazvat će to žrtvom, a da za to nađe
naknadu stat će te mučiti, a napokon će jednostavno reći da si joj mrzak. Ako ti ne zadobiješ
vlasti nad njom, neće ti čak ni njen prvi poljubac dati prava na drugi. Nakoketirat će
se s tobom do mile volje, a za godinu dvije udat će se za kakvu nakazu, iz poslušnosti
prema mamici, i stat će sama sebe uvjeravati da je nesretna, da je ljubila samo jednog
čovjeka, naime tebe, ali je nebo nije htjelo s njim združiti jer je na njemu bila vojnička
kabanica, premda je pod tom debelom, sivom kabanicom bilo strasno i plemenito srce.
Grušnicki udari šakom po stolu i stade hodati gore dolje po sobi.
Ja sam se u sebi smijao, čak sam se jedno dvaput nasmiješio, ali on toga srećom nije
opazio. Nema sumnje, on je zaljubljen, jer je postao povjerljiviji nego prije; štoviše, opazio
sam da ima srebrn prsten, kakve prave u ovom kraju - i taj mi se prsten učinio sumnjiv.
Uzmem ga promatrati - i što vidim!... na njegovoj unutrašnjoj strani bilo je sitnim
slovima urezano ime Mary, a iza toga - onaj dan kad je podigla onu znamenitu čašu.
Nisam rekao što sam vidio - neću ga nagoniti na priznanje, hoću da me sam učini svojim
pouzdanikom - a onda ću se naslađivati!...
*
Danas sam kasno ustao. Odem do bunara - nema više nikoga. Postalo je vruće; bijeli
kudravi oblačići bježali su brzo od snježnih gora, naviještajući oluju; Glava Mašuka
dimila se kao ugašena zublja; oko njega se vile i puzale kao zmije sive krpe oblaka, pa su
se u svom letu zadržavale i nekako zapinjale u njegovu trnovitom grmlju. Zrak je bio
pun elektriciteta. Zavučem se u brajdu što je vodila do pećine; bio sam tužan. Razmišljao
sam o onoj mladoj ženi s bradavicom na licu, o kojoj mi je govorio liječnik... Što će ona
ovdje? I je li to ona? I zašto sam pomislio da je ona? I zašto sam štoviše bio tako uvjeren o
tom? Zar ima malo žena s bradavicom na licu! - Razmišljajući tako dođem do same
pećine. Pogledam: u hladnoj sjeni njezina svoda sjedi na kamenoj klupi žena u slamnatu
šeširu, omotana crnim šalom, glavu je spustila na grudi, a šešir joj skriva lice.
Htio sam se već vratiti, da je ne smetam u maštanju, kadli me ona pogleda.
- Vjera! - uskliknem nehotice.
Ona se trgne i problijedi.
- Znala sam da ste ovdje - reče.
49