Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
Dok sam tako mislio, srce mi je nehotice udaralo i ja gledah jadni čamac; ali on je kao
patka ronio, a onda bi brzo mahnuo veslima i skočio iz ponora posred pjene što je prskala.
I mislio sam da će sa svom snagom tresnuti o obalu i razbiti se na komadiće, ali on je
vješto okrenuo na stranu i neoštećen uletio u mali zaliv. Iz njega izađe čovjek srednjega
rasta, s tatarskom ovčjom kapom; on mahne rukom i sve troje stadoše izvlačiti nešto iz
čamca. Tovar je bio tako velik, te ni danas ne razumijem kako nije potonuo. Svako uze na
leđa po zavežljaj i oni krenuše duž obale, pa sam ih doskora izgubio iz očiju. Trebalo se
vratiti kući, ali moram reći da su me sve te čudne stvari uznemirivale, pa sam jedva
jedvice dočekao jutro.
Moj se kozak vrlo začudio kad se probudio, pa vidio da sam ja posve odjeven; ali ja mu
ipak nisam rekao razloga. Neko sam se vrijeme naslađivao, gledajući kroz prozor plavo
nebo, posuto raskidanim oblačićima, i udaljenu krimsku obalu kojoj se na vrhu bijeli
svjetionik. Zatim pođoh u tvrđu Fanagoriju, da doznam od komandanta kada ću moći u
Gelendžik.
Ali - jao! Komandant mi nije mogao ništa odlučno reći. Lađe što su stajale u luci, bile su
sve ili stražarske ili trgovačke, koje još nisu počele ni tovariti. - "Možda za tri, četiri dana
stigne poštanska lađa - reče zapovjednik - pa ćemo onda vidjeti." Vratih se mrk i srdit.
Na vratima me dočeka moj kozak, sav zbunjen:
- Zlo je, vaše blagorođe! - reče mi on.
- Da, brajko, Bog zna kad ćemo odavde!
Nato se on još više usplahiri pa se nagnu k meni i prošapta:
- Ovdje je nečisto! Danas sam sreo crnomorskog narednika; znanci smo - bio je prošle
godine u odjeljenju. Kad sam mu rekao gdje smo se nastanili, reče mi on: "Tamo ti je,
brajane, nečisto, nevaljali ljudi!..." I doista, kakav je to slijepac!... svuda hoda sam, i na
čaršiju, po kruh i po vodu... vidi se da su ovdje na to navikli.
- Pa što? Je li se bar domaćica pojavila?
- Danas, dok vas nije bilo, došla je baba i s njom kći.
- Kakva kći? Pa ona nema kćeri.
- A, Bog bi je znao tko je, ako joj nije kći; baba vam eno sjedi u kolibi.
Uđem u kolibu. Peć je bila vruće ugrijana i u njoj se kuhao ručak, dosta raskošan za
sirotinju. Starica je na sva moja pitanja odgovarala, da je gluha i da ne čuje. Što da činim?
Okrenem se slijepcu, koji je sjedio ispred peći i metao suvarke u vatru. "Ej, slijepi đavole -
rekoh, potegnuvši ga za uho - govori, kuda si se noćas vukao sa zavežljajem - a?" Najednom
ti moj slijepac stade plakati, vikati, jaukati: "Kuda bih išao?... nikud nisam išao... sa
zavežljajem?... s kakvim zavežljajem?" - Sad je i baba čula, pa je stala gunđati: "Eto, koješta
izmišljaju, pa još na takva sirotana! Što ste navalili na nj? Što vam je napravio?" Meni
je to dodijalo pa sam izašao, odlučivši tvrdo da nađem ključ toj zagoneci.
Umotam se u burku i sjednem kraj plota na kamen pa se zagledam u daljinu; preda
mnom se prostiralo more, nemirno od noćne bure i njegov me jednolični šum, nalik na
tresku teškoga građa, sjetio staroga doba i prenio moje misli na sjever, u našu hladnu
prijestolnicu. Te su me uspomene tako obuzele, te se zavezoh kao u san... Tako prođe
otprilike jedan sat; možda i više... Najednom mi dopre do ušiju nešto kao pjevanje.
Doista, bilo je pjevanje i to mlado žensko grlo - ali odakle?... Slušam - skladan napjev,
sad lagan i bolan, sad brz i živ. Obazrem se - nikoga nema unaokolo; slušam opet -
glasovi kao da padaju s neba. Dignem oči - na krovu moje kolibe stajaše djevojka u
34