Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
razabrati, kadli opazim da već plovimo. "Što to znači?" zapitam ljutito. - "To znači -
odgovori ona, posadivši me na klupu i obuhvativši me rukama - to znači, da te ljubim..."
I njen se obraz privio k mojemu, te osjetih na svom licu nježno vatreno disanje. Najednom
nešto bućnu u vodu; ja se uhvatim za pojas - nema pištolja! O! Strašna mi se sumnja
tada uvukla u dušu, krv mi je udarila u glavu! Obazrem se - odmakli smo se od obale
oko pedeset hvati, a ja ne umijem plivati! Hoću je gurnuti od sebe - ali ona mi se kao
mačka uhvati za odijelo i ujedanput me snažan udarac malone rinu u more. Čamac se
zaljuljao, ali ja se ispravim i među nama nastade očajna borba. Bjesnilo mi je jačalo snagu,
ali sam doskora opazio da je moj protivnik od mene spretniji... "Što hoćeš!" viknem i
snažno stisnem njene male ruke. Prsti su joj pucali, ali nije kriknula; njena zmijska priroda
podnijela je tu muku.
Ti si vidio - odgovori ona - pa ćeš prijaviti! - i natprirodnim me naporom prevali preko
boka. Oboje smo do pojasa visjeli iz čamca; njene se kose doticahu vode; čas je bio odlučan.
Uprem se koljenom o dno, uhvatim je jednom rukom za kosu, a drugom za grlo; ona
ispusti moje odijelo i ja je u tren oka bacim u vodu.
Već je bilo dosta tamno; glava joj se dvaput pojavila usred morske pjene - i više ništa
nisam vidio...
Na dnu čamaca nađoh polovicu starog vesla i nekako, poslije mnogo muke, pristadoh u
luci. Kad sam se po obali verao do svoje kolibe, nehotice sam pogledao prema onoj strani
gdje je sinoć slijepac čekao noćnog brodara. Mjesec je već plovio nebom i meni se učini
kao da netko u bijeloj haljini sjedi na brijegu. Nagnala me radoznalost, pa se prikradem i
legnem u travu iznad strme obale. Kad sam glavu malo ispružio, mogao sam sa hridine
lijepo vidjeti sve što se dolje zbivalo, i nisam se malo začudio, a gotovo sam se i obradovao,
kad sam vidio da je to moja rusalka. Ižimala je vodu iz svoje dugačke kose; ispod
njene mokre košulje isticao se vitki stas i punane grudi. Doskora se u daljini pojavio
čamac. Brzo se primicao - i iz njega je, kao i sinoć, izašao čovjek s tatarskom kapom, ali je
bio ošišan na kozačku, a iza kožnog remena virio mu je velik nož. "Janko - reče ona - sve
je propalo!" Zatim nastaviše razgovor, ali tako tiho da nisam ništa mogao čuti. - "A gdje
je slijepac?" reče napokon Janko jačim glasom. "Poslala sam ga" - odgovori ona. Za nekoliko
minuta pojavio se slijepac, vukući na leđima vreću koju su položili u čamac.
- "Čuj, slijepče - reče Janko - čuvaj ono mjesto... znaš? Tamo ima skupocjene robe... reci
(imena nisam čuo) da mu više nisam sluga; stvar se na zlo okrenula, on me više neće
vidjeti; sada je opasno; idem tražiti posla na drugome mjestu, a on neće više naći ovakva
vratoloma. I reci mu, da ga Janko ne bi ostavljao kad bi bolje naplaćivao trud; a meni je
svuda put, gdje samo puše vjetar i more šumi!" - Neko je vrijeme Janko šutio, a onda
nastavi: - "Ona će poći sa mnom; ne može više tu ostati; a babi reci da joj je došlo vrijeme
umirati, dosta je živjela, treba znati, što ne pristoji. Nas neće više vidjeti."
- A ja! - reče slijepac turobnim glasom.
- Što ćeš mi ti? - odgovori Janko.
Međutim je moja undina skočila u čamac i mahnula drugu rukom. On turi slijepcu nešto
u ruku i reče: "Evo, kupi sebi paprenjaka." - "Samo toliko?" - reče slijepac. "Na, evo ti još"
- novac pade, udari o kamen i zazveča. Slijepac ga nije podigao. Janko sjede u čamac;
vjetar je puhao od obale; oni podigoše malo jedro i brzo se otisnuše. Dugo se na mjesečini
bijelilo jedro između tamnih valova, a slijepac je još uvijek sjedio na obali i meni se
učini kao da čujem nešto slično jecanju. Slijepi je dječak doista plakao - dugo, dugo...
Meni se ražalilo. Pa i zašto me je udes bacio u mirno kolo poštenih krijumčara? Kao
kamen, bačen u bistro vrelo, poremetio sam njihov mir, i kao kamen umalo da nisam
potonuo!
37