Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
mene ni gnjev ni uvrijeđena taština da trgam s njih onu čarobnu koprenu, kroz koju ih
prozire samo vješto oko. Ne! Sve što ja o njima govorim, to me je
Moj hladni naučio um
I srca mi patnja i bol. 56
Žene bi morale željeti da ih svi muškarci tako dobro poznaju kao ja, jer ja ih sto puta više
ljubim otkad ih se ne bojim i otkad sam upoznao njihove sitne slabosti.
Zbilja: Werner je onomad žene usporedio sa začaranom šumom, o kojoj pripovijeda
Tasso u svojem "Oslobođenom Jeruzalemu". "Tek što uđeš", veli on, "i već te sa sviju
strana salete takve neprilike, da te Bog sačuva: dužnost, ponos, pristojnost, javno mnijenje,
poruga, prezir... Samo ih ne treba gledati, već idi ravno; malo pomalo nestaje čudovišta
i pred tobom se otvara tiha i svijetla poljana, a usred nje cvate zelena mirta. Zato jao
tebi ako ti na prvom koraku srce zastrepi i ako se osvrneš!"
24. lipnja
Večeras se koješta dogodilo. Oko tri vrste od Kislovodska, u klancu kojim protječe Podkumok,
ima stijena koja se zove "Prsten". To su vrata što ih je priroda načinila; ona se
dižu na visoku brežuljku, i sunce, kad zapada, baca kroz njih na svijet svoj posljednji
plameni pogled. Veliko je društvo na konjima pošlo onamo da motri zapad sunca kroz
kameni prozor. Da pravo kažem, nikome od njih nije bilo sunce na pameti. Ja sam jahao
kraj kneginjice; kad smo se vraćali kući, trebalo je prijeći preko Podkumoka na gazu.
Gorske su rječice, pa i najmanje, opasne - osobito zato što im je dno pravi kaleidoskop.
Svaki se dan mijenja od snažnih valova - gdje je jučer bio kamen, danas je jama. Ja primih
kneginjičina konja za uzde i povedoh ga u vodu, koja nije dopirala iznad kaljena, i mi se
stadosmo polako kretati koso uz vodu. Poznato je, kad prelaziš preko brze rječice, da ne
smiješ gledati u vodu, jer te odmah uhvati vrtoglavica. Zaboravio sam to reći kneginjici
Mary.
Bili smo već nasred rijeke, gdje je struja najbrža, kad li se ona ujedanput zaljulja na sedlu.
"Zlo mi je!" - reče slabim glasom... Ja se brzo nagnem k njoj i obujmim joj rukom vitki
struk.
- Gledajte gore - šapnuh joj - nije ništa, ne bojte se; ja sam s vama.
Ona dođe k sebi i htjede mi se izmaći iz ruke, ali ja sam još snažnije obujmio njezino
nježno, meko tijelo; moj se obraz gotovo doticao njezina koji je sav plamtio.
- Što radite sa mnom?... Bože moj!...
Nisam se osvrtao na njen strah i zabunu i moja usta dirnuše njezino nježno lice. Ona
zadrhta, ali ne reče ništa. Jahali smo otraga i nitko nije toga vidio. Kad smo stigli na
obalu, svi odjuriše kasom. Kneginjica zaustavi svoga konja, a ja ostadoh uz nju. Bilo je
očito da je uznemiruje moja šutnja, ali ja sam naumio ne kazati ni riječi - od radoznalosti.
Htio sam vidjeti kako će se izvući iz tog mučnog položaja.
56 Stihovi iz "Evgenija Onjegina" A. S. Puškina. - Bilj. prev.
68