Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
nost, srnuo je naprijed, povukao za sobom vojnike i do konca se s najvećom hladnokrvnošću
borio s Čečencima.
Kad je poručnik Vulić došao k stolu, svi su umuknuli, očekujući od njega neku originalnost.
- Gospodo! - reče on (glas mu je bio miran, iako za ton niži nego obično) - gospodo, čemu
puste prepirke? Vi želite dokaze? Predlažem vani da sami na sebi pokušate, može li
čovjek po svojoj volji raspolagati svojim životom ili je svakome od nas unaprijed određen
kobni čas... Tko hoće?
- Ja neću, ja neću! - zaorilo se sa sviju strana. - To je čudak! Što li mu je palo na pamet!...
- Da se okladimo - rekoh ja u šali.
- O što?
- Ja tvrdim da nema predodređenja - rekoh i prosuh po stolu dvadesetak dukata, sve što
sam imao u džepu.
- Primam - odgovori Vulić muklim glasom. - Majore, vi ćete biti sudac - evo petnaest
dukata, ostalih mi pet vi dugujete pa ćete mi učiniti ljubav ako ih ovamo dodate.
- Dobro - reče major - samo ne razumijem pravo o čemu se radi i kako ćete riješiti spor.
Vulić ode šutke u drugu sobu, a mi pođemo za njim. On priđe k zidu na kojemu je visjelo
oružje, te skide nasumce s čavla jedan između pištolja raznoga kalibra. Još ga nismo
shvaćali, ali kad je zapeo pištolj i nasuo baruta na prašnik, mnogi su nehotice kriknuli i
uhvatili ga za ruku.
- Što radiš? Čuj, to je ludost! - povikaše mu.
- Gospodo! - reče on polagano i mirno, otimajući ruku - tko hoće za mene platiti dvadeset
dukata?
Svi ušutješe i uzmakoše.
Vulić izađe u drugu sobu i sjedne za stol; a svi za njim. On nam namignu da sjednemo
oko njega. Mi ga šutke slušamo - u taj je čas zadobio nad nama neku tajanstvenu moć. Ja
sam mu pozorno gledao u oči, ali on je mirno i nepomično dočekao moj oštri pogled i
blijede mu se usne nasmiješiše; no premda je bio tako hladnokrvan, učinilo mi se da mu
čitam pečat smrti na blijedome licu. Viđao sam - i mnogi su mi stari ratnici to potvrđivali
- da je često na licu čovjeka, kojemu je za nekoliko sati umrijeti, neki čudan biljeg neuklonive
sudbine, te će se vješto oko teško prevariti.
- Vi ćete sada umrijeti! - rekoh mu. On se naglo okrene prema meni, ali odgovori polagano
i mirno:
- Možda hoću, a možda i neću... Zatim se okrene majoru i upita ga je li pištolj nabijen.
Major se u zabuni nije mogao pravo sjetiti.
- Dakako, Vuliću - vikne netko - zacijelo je nabijen! - vikne treći.
Tako se učini još jedna oklada.
Meni je dodijala ta dugačka ceremonija. Slušajte - rekoh - ili pucajte ili objesite pištolj,
gdje je prije visio, pa da pođemo spavati.
- Tako je - uskliknuše mnogi.- pođimo spavati.
- Gospodo, molim vas, ne mičite se s mjesta! - reče Vulić i primače grlo pištolja k čelu.
Svi kao da se skameniše. - Gospodine Pečorine - dometnu on - uzmite kartu i bacite je
uvis.
87