Junak našeg doba - Mihail Jurjevič Ljermontov

Mihail J. Ljermontov: Junak našeg doba
ne, nepravilnosti njegove lubanje zapanjile bi frenologa 42 čudnom smjesom suprotnih
naklonosti. Malene njegove crne oči, vazda nemirne, nastojale su vam prodrijeti u dušu.
U odijevanju mu se vidio ukus i čistoća; suhonjave, žilave i maljušne njegove ruke kočoperile
se u svjetložutim rukavicama. Kaput, ovratnik i prsluk bili su mu uvijek crne boje.
Mladež ga je nazvala Mefistofelom, a on se naoko ljutio zbog toga nadimka, ali uistinu je
to godilo njegovoj taštini. Mi smo doskora jedan drugoga shvatili, pa smo postali drugovi.
Ja nisam sposoban za prijateljstvo, jer od dva prijatelja jedan uvijek robuje drugome,
iako često nijedan od njih neće to sebi priznati. Ne mogu biti rob, a zapovijedati u tom
slučaju mučan je posao, jer treba ujedno i obmanjivati; a usto imam ja lakaja i novaca! Eto
kako smo postali prijatelji: sreo sam Wernera u S... u velikom i bučnom kolu mladeži.
Razgovor se napokon poveo o filozofsko-metafizičkim stvarima; govorili smo o uvjerenju,
svatko je bio o nečem drugom uvjeren.
- Što se mene tiče, ja sam samo o jednom uvjeren... - reče liječnik.
- O čemu? - zapitah ja, željan da čujem mišljenje čovjeka koji je dotle šutio.
- O tome - odgovori on - da ću prije ili poslije, jednog lijepog jutra umrijeti.
- Ja sam bogatiji od vas - rekoh ja - u mene je osim toga još jedno uvjerenje, a to je da sam
se jedne ružne večeri na nesreću rodio.
Svi rekoše da govorimo gluposti, ali nitko od njih nije rekao ništa pametnije. Od toga
časa razlučismo mi jedan drugoga u gomili. Često smo se sastajali i razgovarali nasamo
vrlo ozbiljno o apstraktnim stvarima, dok nismo opazili da se međusobno obmanjujemo.
Sada smo jedan drugome značajno pogledali u oči, kao što su po Ciceronovu kazivanju
radili rimski auguri, pa smo se stali u sav glas smijati - a kad smo se dosta nasmijali,
razišli smo se zadovoljni.
Ležao sam na divanu i upro oči u strop, a ruke stavio pod glavu, kad Werner ude u moju
sobu. Sjeo je u naslonjač, stavio trskovac u kut, zijevnuo i rekao da vani postaje vruće. Ja
odgovorim da me uznemiruju muhe - i oba zašutjesmo.
- Je li, dragi doktore - rekoh ja - da nema glupana, bilo bi na svijetu vrlo dosadno... Evo
pogledajte, nas smo dvojica pametni ljudi, mi znamo unaprijed da se o svemu može
prepirati do beskonačnosti, pa se zato i ne prepiremo; mi znamo jedan drugome gotovo
sve skrovite misli; jedna je riječ - za nas čitava pripovijest; vidimo jezgru svakoga našeg
osjećaja kroz trostruku ljusku. Što je bolno, nama je smiješno, što je smiješno, to nam je
tužno, i uopće kao da ne marimo zapravo nizašto, osim sami za sebe. Zato ne može
među nama biti izmjene misli; mi znamo jedan o drugom sve što hoćemo znati, i više ne
želimo znati; ostaje nam dakle samo jedno: da pripovijedamo novosti.
Recite mi bilo kakvu novost.
Umoran od dugog govora sklopim oči i zijevnem...
On se zamisli pa onda odgovori: - U vašem benetanju je ipak neka ideja.
- Dvije - odgovorih ja.
- Recite mi jednu, a ja ću vam reći drugu.
- Dobro, počnite! - rekoh ja i nastavih gledati u strop, pa se u sebi nasmiješih.
- Vi hoćete doznati štogod potanko o nekom od onih što su došli u kupalište, i ja već
pogađam za koga se vi to brinete, jer su tamo već pitali za vas.
- Doktore! Mi se doista ne možemo razgovarati, mi čitamo jedan drugome u duši.
42 Frenolog - sljedbenik nauke Galla (1758.-1822.), koji je tvrdio da postoji veza između duševnih
svojstava čovjeka i konstrukcije njegove lubanje. - Bilj. prev.
45