Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

DA BOŠKOVIĆ NIJE BIO ISUSOVAC:
O ODNOSU IZMEĐU KULTURE
I ZNANSTVENE KREATIVNOSTI
U izlaganju se pokušava razumjeti odnos između kreativnosti znanstvenika
i kulture unutar koje se razvijao. U slučaju Ruđera Boškovića, ponekad je
natuknuto da ga je činjenica što je bio isusovac ili katolički svećenik, koji se
morao pridržavati stajališta Crkve, stavljala u nepovoljan položaj u odnosu na
sposobnost istraživanja novih znanstvenih zamisli. Ovakav stav pretpostavlja
kvalitativnu razliku između dvaju različitih pristupa znanstvenom otkriću: jedan
u potpunosti počiva na promatranju, eksperimentiranju i kritičkom stavu
prema usvojenim idejama, napose religioznim dogmama, a drugi pokušava
pomiriti metafizičke ideje s opažanjima svijeta. Prema tom stavu, drugi pristup
je neprihvatljiv jer je izgrađen na apriornim principima koji nisu bili oglašeni
valjanima s pomoću objektivnih mjerila.
Suprotno ovom stavu, pokazuje se da je Boškovićev religiozni okoliš, unatoč
nekim predrasudama prema određenim znanstvenim pitanjima, ipak osiguravao
povoljne uvjete za znanstvenu djelatnost pa i za otkrića. Koji su to uvjeti
i kako oni utječu na stvaralački proces – dva su pitanja koja ovo izlaganje
posebno nastoji rasvijetliti. S oslonom na kognitivni model koji je sugerirao
Michael Polanyi i na budističko razumijevanje procesa duhovne preobrazbe,
bit će moguće uvidjeti da pristanak uz metafizičke ideje nije prepreka znanstvenom
otkriću.
Naprotiv, relativiziranjem važnosti osjetilnoga iskustva priskrbljuje se
veća kognitivna fleksibilnost i time osnažuje kreativni proces. Na temelju
iskustva takvih znanstvenih likova, kao što su Galilei, Poincaré i Einstein, bit
će obrazloženo da ovaj ‘kontemplativni’ pristup znanstvenom otkriću, kojega
je, čini se, usvojio i Bošković, sadržava vlastita mjerila valjanosti, mjerila koja
su usidrena u subjektivnom iskustvu stvarnosti.
Ključne riječi: znanstveno otkriće, kreativnost, kognitivna psihologija, religiozna kultura,
dogme
140