Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

tak puta, zabilježio da je ponekad »nužno pretvarati se, zataškavati i lagati«.
Da bi potkrijepio ovu tvrdnju znameniti nam je Splićanin podastro 31 primjer
(događaj) u kojima su glavni protagonisti, znači oni koji su se poslužili lažju,
najčešće bile osobe iz biblijskih knjiga Staroga i Novoga zavjeta, kao i iz spisā
crkvenih pisaca, primjerice Ivana Kasijana (Ioannes Cassianus) i Jeronima iz
Stridona (Hieronymus Stridonensis). U iznijetim primjerima Marulić je razlikovao
15 načina laganja, a izložio je i 16 razloga kojima je opravdao postupke
(laganje) glavnih protagonista.
Nakon analize nauka koji je u Instituciji ponudio o laži, čini se da je Marulić
laganje smatrao svakodnevnicom u životu većine ljudi. Zbog toga nam je
savjetovao da ne vjerujemo jedni drugima. Štoviše, svoj nauk o laži zaključio
je i ovom rečenicom proroka Jeremije: »Neka se svatko čuva svoga bližnjega i
neka ni u čemu nema pouzdanja u svoga brata!«
Za razliku od stajalištā koja je iznio u Instituciji, Marulić je u Evanđelistaru,
a koje djelo, kako smatra Drago Šimundža, »spada u sam vrh Marulićevih
moralno-teoloških djela«, odustao od odredbe da je laganje nužno grijeh. Kada
je naučavao o laži, u Evanđelistar je ugradio i onu vrstu laganja za koju je
tvrdio da je zasluga (meritum), pa iz djela doznajemo da laganje »kadšto ne
predstavlja ni grijeh, nego prije zaslugu, kao kad se izmišljaju parabole ili
apolozi za pouke iz kreposti«.
Osim detaljnoga prikaza Marulićeva nauka o laži, u izlaganju će biti ponuđen
odgovor na pitanje koje glasi: Može li se i u kojoj mjeri opravdanim te
utemeljenim smatrati stajalište, a nakon čak 500 godina, koliko je prošlo od
uspostave Marulićeva nauka o laži, ali i nakon tvrdnje Immanuela Kanta iz
1797. godine zabilježene u tekstu »O tobožnjem pravu da se laže iz ljubavi
prema ljudima« (»sveta, bezuvjetno naređujuća, nikakvim konvencijama ograničavana
zapovijest uma glasi: biti istinit /častan/ u svim izjavama«), da našom
svakodnevnicom, našim međusobnim, obiteljskim, ali i političkim odnosima,
pa čak i u kleru te njemu bliskim i sklonim krugovima, ipak dominiraju promišljanja
kojima je pobornik bio hrvatski renesansni mislilac Marko Marulić?
ACTUALITY OF MARULIĆ’S DOCTRINE OF A LIE
Renaissance thinker from Split, Marko Marulić, (Marcus Marulus, 1450–
1524) outlined his reflections on lying in his writings, especially in De institutione
bene vivendi per exempla sanctorum, Quinquaginta parabolae and
Evangelistarium. In so doing, he was most detail in De institutione, particularly
in the chapter titled “On cherishing truth and avoiding lie” (“De veritate
colenda mendacioque fugiendo”), i.e. in the fourth chapter of the fourth book.
53