Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

Giacomelli’s intermediary role gives rise to a peculiar narrative stance:
since it is not author’s stance with respect to the subject of the discourse, it is in
need of an excuse for the very act of writing. The aim of the analysis is to identify
basic discourse strategies used by Giacomelli in his narrative positioning
towards Bošković, subject and readers, and to inquire into the effects produced
at the level of article’s structure.
Key words: Michelangelo Giacomelli, Ruđer Bošković, discourse strategies of report,
narrator’s positioning, authorial status
BLANKA JERGOVIĆ
Hrvatski radio & Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska /
Croatian Radio & Studia Croatica, University of Zagreb, Croatia
RUĐER BOŠKOVIĆ I ZNANSTVENA KOMUNIKACIJA
Dok za D. H. Lawrencea znanost i njezina razotkrivačka, eksplanatorna
priroda otklanja užitak u prirodi i ‘njezinoj umjetnosti’, za Ruđera Boškovića
znanost i umjetnost su očito komplementarne. U njegovo su vrijeme hrvatski
eruditi svoje ideje često izražavali stihovima ili novim žanrovima, kao što su
Boškovićeve bilješke. Najčešće je to bilo za sveučilišnu nastavu, ali i za obraćanje
široj publici. Bošković je tako svoj ep De Solis ac Lunae defectibus (O
pomrčinama Sunca i Mjeseca) posvetio Royal Society of London, uoči njegova
primanja u članstvo te ugledne engleske akademije.
Taj je njegov ep nesporno didaktičan, ali osim podučavanja ima i osobine
znanstvene komunikacije u modernom smislu. On je i informativan i inspirativan,
provizionalnost znanstvenog znanja tu je poticajna, ona omogućuje
propitivanje i diskusiju.
Ep O pomrčinama Sunca i Mjeseca važan je na nekoliko razina komuniciranja
znanosti široj publici, s naglaskom na tri osnovna kriterija:
1. razumljivost koja se postiže dvoslojno, u stihovima i u bilješkama;
2. približavanje apstraktnih, nepoznatih i kompliciranih ideja uz pomoć
već poznatih, i rekontekstualizacije;
3. u posvetama i epigramima, kao komunikacija s onima koji pomažu njegov
rad.
U Boškovićevo vrijeme popularizacija znanosti bila je još uvijek salonska
zabava visokih slojeva društva. U ovom radu o Boškoviću i znanstvenoj
komunikaciji raspravlja se u kontekstu sudara redovničke klauzure i britanske
155