Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

U glasovitoj knjizi Concepts of force Maxa Jammera, spominje se na str. 83
Franciscus Patritius i njegova rasprava o plimi i oseci, na koju se oslanjao Kepler
u pokušaju formuliranja univerzalne naravi privlačenja, a što se pripisuje
isključivo Newtonu. Petrićevo istraživanje i njegovu fenomenološku teoriju
plime i oseke spominje Kepler u Pismu Herwartu von Hohenburgu, napisanome
krajem siječnja 1607.
Unatoč Jammerovu komentaru o Petrićevoj posrednoj ulozi u Keplerovim
domišljanjima prema univerzalnome karakteru gravitacije, Petrić nije epistemološki
dokučio značenje pojma gravitacije (sile zbog masa nebeskih tijela)
kao glavnog uzročnika plime i oseke u drugoj polovici 16. stoljeća, već je tu
ulogu pripisao sveproničnoj svjetlosti i toplini u duhu svoje teorije o počelima
i građi svemira. U efektivnome suvremenom gledanju Petrićeve uloge, valja
reći da je on zanimljiv i danas zbog njegova prikaza raznovrsnih gibanja mora
prema brojnim iskustvenim podacima, njihovu promjenljivost i lokalnu uvjetovanost,
što je vrlo blisko suvremenim opažanjima morskih mijena (stanice za
mjerenje plime i oseke, satelitska opažanja).
Newton je bio prvi i jedan od najvećih sintetičara i ujedinjitelja prirodnih
zakona svih vremena. Postavio je sintezu gibanja kroz aksiome i definicije, a
nebesku mehaniku i zakon pada na Zemlji sveo na jednu istu silu: univerzalnu
silu gravitacije. Ne samo to: vjerovao je u jedinstvo prirode i čovjekovu moć
da pronikne u to jedinstvo. Koliko su god Principia Isaaca Newtona remekdjelo
klasične fizike, Boškovićeva Teorija prirodne filozofije (Beč, 1758. te
Mletci 1763.) polazeći od Newtona i Leibniza daje savršeniju dinamičku sliku
jedinstva prirode.
Ruđer Bošković prvi je upotrijebio Newtonovu metodu mišljenja, Descartesovu,
Spinozinu, te Leibnizovu metodu mišljenja, sintetitizirajući ih u novu
izvornu metodu pomišljanja Prirode. Boškovićeva metoda se može izreći epistemološkom
formulom ‘more geometrico sive mathematico – more rationali
– more empirico – more theologico’, kroz takva četiri koncepta što podupiru
znanost, filozofiju i religiju koja su prvi put ujedinjena njegovim duhom. Bošković
je dokučio i obujmio svu materiju koju vidimo oko nas, sastavljenom
iz točaka (puncta) njihovim sveobuhvaćanjem jednim univerzalnim zakonom
sila, ostvarajući tako najstariji san atomista u filozofiji i znanosti. Ovisno o
njihovim među-udaljenostima u prostoru, sile između točaka (atoma) mogu
biti privlačne ili odbojne (curva Boschoviciana), svejedno jesu li posrijedi elementarne
čestice ili veliki svemir u pitanju. Ovo je primjer lijepog Boškovićeva
rasuđivanja kojim je stvorena nova ‘istina razuma’ ili ‘vérité de raison’
(prirodno-filozofske apercepcije o konačnim gradivnim blokovima materije),
koja nije u svome vremenu bila utemeljena na eksperimentalnim podacima.
172