Programska knjižica - Hrvatsko filozofsko društvo

jednog jedinog motrišta. Napokon, mladi je Bošković oblikovao stručni naputak
»što u ovim pojavama treba ubuduće motriti«. (IM)
Četiri od pet stavaka Boškovićeve rasprave zavređuju znanstveni komentar.
U drugom stavku Bošković nudi jedan način mjerenja visine Zemljine
atmosfere: uzevši da se prve Sunčeve zrake zapažaju kada je Sunce prividno
ispod obzora za 18º, konstruiran je put zrakā s dvije »refleksije« i određena
»visina« atmosfere od 20 km. Iako je Boškovićev rezultat redom veličine prihvatljiv
prema današnjim izmjerenim rezultatima, više je plod slučajnosti nego
razumnosti modela, jer je prolaz svjetlosti atmosferom mnogo složeniji proces
od Boškovićeva modela.
Treći stavak sadržava glavnu zadaću rasprave: određivanje visine na kojoj
se polarna svjetlost javlja iznad Zemljine površine. Na temelju podataka, koji
su prikupljeni opažanjem pojave u Rimu i Parizu 19. listopada 1726., Bošković
je s pomoću planimetrije i ravninske trigonometrije izračunao da je visina polarne
svjetlosti iznosila 1080 km.
Četvrti stavak rješava istu zadaću za polarnu svjetlost opaženu 16. prosinca
1738. Ovog puta Bošković je procijenio njezinu visinu na 1220 km. Današnji
rezultati pokazuju da se polarna svjetlost pojavljuje u atmosferskom sloju
između 100 i 1000 km. Stoga se Boškovićev rezultat može uzeti kao nešto
premašena vrijednost gornje granice pojave. Pogrešno određivanje visine od
nekoliko stotina kilometara očito je omogućeno građom pojave. Treba imati
na umu da je pravilan geometrijski oblik polarne svjetlosti zapravo velika
aproksimacija.
U petom je stavku Bošković s pomoću Mayerova postupka riješio teorijski
problem: odrediti visinu polarne svjetlosti iz samo jednog položaja ako je ona
kružna oblika i centrirana na Zemljinu os vrtnje, u ravnini koja je okomita na
tu os.
U šestom, posljednjem stavku svoje rasprave Bošković je zauzeo stav o
fizičkom uzroku polarne svjetlosti, pristavši uz Mairanovo objašnjenje: Sunčeva
vrtnja, dokazana gibanjem pjega, može dovesti do deformacije njegove
atmosfere, koja postiže konveksni oblik i širi se ravninom ekliptike te ulazi u
Zemljinu atmosferu. Analizom i komentarom uvjeta pod kojim se prorijeđena
Sunčeva atmosfera miješa s visokim prorijeđenim slojem Zemljine atmosfere,
Bošković je razradio Mairanovu hipotezu i dopunio je zaključkom, koji je prihvatljiv
za današnje tumačenje procesa kako nastaje polarna svjetlost. (VV, IL)
Ključne riječi: Ruđer Bošković, Orazio Borgondio, Isaac Newton, Jean-Jacques Dortous
Mairan, Giovanni Poleni, Christian Mayer, Zemljina atmosfera,
polarna svjetlost / sjeverna zora
186