šesti broj časopisa (sic!)

što jeste ili je supstancija ili misao ili ekstenzija)i istinā:Sve što potpada pod naše znanje razlučujem udva roda: prvi se sastoji od svih stvari obdarenihnekom egzistencijom, a drugi od svih istina kojenisu ništa van naše misli.Kako izvanredan tekst! Uviđa on jedan cijelijedinstveni ontološki i logički status istinā. Istinesu bez egzistencije. Znači li to da one uopštene postoje? Ni u kojem slučaju. Istine imaju supstancijalneegzistencije. Tako bi se moralo shvatitito da one „nisu ništa izvan naše misli“. U 49.paragrafu, Descartes primjećuje da se ovim kriterijemuspostavlja formalna univerzalnost istinā,i sljedstveno tome, njihova logička egzistencija,što je ništa drugo do određena vrsta intenziteta:Naprimjer, kada mislimo da ne bismo moglinapraviti nešto od ničega, mi ne vjerujemo da jeova tvrdnja neka stvar koja postoji ili vlasništvoneke stvari, ali ju tretiramo kao vječnu istinu kojaima svoje mjesto u našoj misli i koju se nazivaopštom tvrdnjom ili maksimom: međutim, kadanam neko kaže da je nemoguće da nešto i jeste inije u isto vrijeme, da ono što je učinjeno ne možebiti neučinjeno, da onaj koji misli ne može prestatibiti ili postojati dok misli, kao i mnogo sličnihiskaza, onda su to samo istine, ali ne i stvari.Descartes nije dualist samo zbog opozicije između„razumskih stvari“, na jednoj, i „tjelesnih stvari“,na drugoj strani, odnosno „tijelā i svojstavakoji pripadaju ovim tijelima“. Descartes je dualistna jednom više suštinskom nivou, onom nakojem se stvari (razumske i/ili tjelesne) razlikuju.Može se primijetiti da su, za razliku od stvari,bivajući njihovim dušama, istine direktno univerzalnei potpuno van svake sumnje. Pogledajmosljedeći odlomak:Postoji tako veliki broj istina da bi bilo teškopobrojati ih; ali to, ustvari, nije potrebno, jer nemožemo ih ne spoznati jednom kada se ukažeprilika promisliti ih.Vidljivo je u kojem smislu Descartes promišljaTri (a ne samo Dva). Njegov vlastiti aksiom bi se,ustvari, mogao ovako iskazati: „Postoje samo(kontingentne) tjelesne stvari i razumske stvari,osim što postoje i (vječne) istine“. Ideja da semože identificirati posebni bitak istinā jedna jeod ključnih postavki moje knjige Bitak i događajiz 1988. godine. 3 Ustvrdio sam tamo da su istinegeneričke mnogostrukosti: nijedan jezički predikatne dopušta da ih se razazna, nijedna ih tvrdnjane može označiti. Rekao sam zašto je legitimnonazivati „subjektom“ lokalnu egzistencijuprocesa koji razvija ove generičke mnogostrukosti(formula je glasila: „subjekt je tačka istine“).Ovi zaključci temelje mogućnost buduće metafizikesposobne da uokviri akcije, danas, i da samusebe ojača, sutra, u skladu s onim što će akcijeproizvesti. Takva metafizika jedna je komponentanove materijalističke dijalektike.Deleuze je također težio stvoriti uslove za savremenumetafiziku. Prisjetimo da je kazao kakose filozof kada čuje riječi „demokratska debata“okrene i pobjegne. Razlog tome je Deleuzeovaintuitivna koncepcija koncepta koja je pretpostavilaispitivanje svojih komponenti pri neograničenojbrzini. Jer, ova neograničena brzina misliefektivno je neuskladiva sa demokratskom debatom.Uopšte gledano, materijalistička dijalektikasuprotstavlja realnu beskonačnost istina principuzavršenosti koji je izvodiv iz maksima demokratije.Na primjer, možemo kazati:Istina potvrđuje beskonačno pravo svojih posljedica,bez obzira šta im se suprotstavljalo.To je u, Bitku i događaju, bio najvažniji zaključakglede ontološke prirode istinā. Možemo to i drukčijekazati: Tačno je da je svijet sastavljen od tijelāi istinā. Ali svaki je svijet kadar u okviru sebe proizvestisvoju vlastitu istinu.Međutim, ontološki prijelom nije dovoljan. Moramo,također, dokazati da je model pojave istinesingularan.Ono što je 1988. godine knjiga učinila na apstraktnomnivou čistog bitka treba napraviti i na nivoupojavnosti, na nivou postojanja ovdje, na nivoukonkretnih svjetova.Najjasnije savremeno obličje demokratskogmaterijalizma glasi:Postoje samo pojedinci i društva.Ovom iskazu moramo suprotstaviti maksimumaterijalističke dijalektike:Univerzalnost istine poduprta je subjektivnimformama koje ne mogu biti ni individualne nikomunitarne.Ili:Budući subjektom istine, ovaj se subjekt izuzimaiz svakog društva i razara svaku individuaciju.Ako pažljivo ispitujemo istinu: naučnu teoriju,umjetničko djelo, poredak emancipatorskih politikaili novi oblik života po zakonu ljubavi, iznala-3Badiou je najpoznatiji po svom vraćanju istini i mogućnostima istine. Za njega postoje četiri generičke procedure istine: nauka,umjetnost, ljubav i emancipatorna politika. Svaka istina rezultat je događaja. Tako su naprimjer Galilejeva otkrića zakona fizikedogađaj određene istine o svijetu. Inovativna pjesnička struktura također može biti događaj… (Op. prev.)(sic!)103