šesti broj časopisa (sic!)

Estetsic!au aktualnom društvu? Da li bi ovakve audio interpolacije u predstavi mogli izuzeti angažman i kritičnost od odgovornostiza potpunu estetsku neosjetljivost (v. metar i trope: zemlja natopljena krvlju, mržnja u zraku, mrak kaou masovnoj grobnici, slijepi hodnici, potraga za izlazom)? Šta to uopšte znači? Kakav bi to uopšte bio angažmankoji ne može produbiti nijednu spoznaju niti nagnati na razmišljanje bilo koga? Kakva je to umjetnost koja računana registar trivijalne i bofl poezije, a pretenduje da se obračuna s aktuelnim ideologijskim obzorom i raz-šijeustaljenu kulturnu praksu? Da li bi predstava ikoga mogla uvjeriti u svoju sugestivnost, s obzirom na predvidljivostradnje i sudbine koja čeka protagoniste? Jer, kako stvari stoje na nivou fabulativne događajnosti, koja potpunoumiče svom zadatku interpretiranja i uobličenja socijalnih koncepata i stavova: jedna psihički oboljelasestra, nasilni stariji brat i naivni mlađi brat, opterećeni prošlošću porodice koja se raspada, s balastom bolesnogoca koji pati opsjednut utvarama iznevjerene ljubavi i prijateljstva, participiraju u besperspektivnosti društvenogkonteksta, koji je jedino dinamiziran navijačkim poletom i kolektivističkim etosom? Pogađate: sve se završava ujednom silovanju i ubojstvu, sveopštem nasilju masa, te posvemašnjoj porodičnoj dezintegraciji i depresiji.Melodramatična predvidljivost, dakako. Nadalje, tekst predstave (Pawel Sala) usredotočen je na poljski kontekst,i u toku predstave vidljiv je napor nasilnog prilagođavanja jedne kritičke strukture datostima bh. konteksta –jedno stanje se drugom mora prilagođavati – upravo interpoliranjem pomenutih opštih mjesta – da bi se što višeslagali, prepravljajući i model i kopiju; rezultat takvog procesa je, rekao bi Pekić, himera, polukoza-poluovca Kembridžskoginstituta za fiziologiju životinja, u stvari, ni kozu ni ovcu, već monstruozno kopile neprirodnog brakaizmeđu časne namere i nečasnog istorijskog falsifikata. Takva necjelishodnost dva konteksta ponajbolje seotkriva u toku kritičkog problematiziranja religijskih struktura: ostajući vjeran tekstu, u osobitim strukturamaiscrpljivanja značenja i izmetanja u grotesku, uobličen je crkveni obred. Kao dostojno opravdanje takvom stavu,ni u kojem slučaju ne može poslužiti eventualni izostanak kritičkih dramskih tekstova zaokupljenih istorijomsveopšteg raspada u postjugoslovenskim društvima. Ipak, najsugestivniji dio predstave jeste performativ kojikonstatira nemogućnost valjanog razumijevanja u okvirima merkantilnog okružja u savremenom društvu – štoje emitovano u razgovorima mlađeg brata koji svejednako kontaktira hot-line telefone, dok uzaludno pokušavauspostaviti vezu s nestalom majkom; no, ni takav performativ idejno ne ide dalje od mnogo puta konstatovaneopreke javno-intimno, sugerirajući instrumentalizaciju intime koju zlostavlja javni prostor, pod diktumom globalnogporetka i novog ontološkog ustrojstva. (Da li je ta postavka tačna, da li je možda upravo suprotno: to jest,da li možda problem u tome što diskurs intime obuzima i zarobljava javni prostor, otjelotvorivši ga na svoju slikui priliku – drugo je pitanje, u čije se razmatranje ovom prigodom nećemo upuštati.) Angažovano pozorište, pišeBenjamin, mora biti i filozofično, gesta mora demonstrirati socijalno značenje i primjenjivost dijalektike 44 ; blagodarećičinjenici da je pozornica postala podijum na kojem treba razriješiti zahtjeve potlačenih, umjetnost, dakle,ne smije umaknuti svoj zadaći spoznaje, uspostavljanja stava – ali to nije razlog da se zanemari literariziranje,očuđavanje, filozofičnost, jer „ipak je proces spoznaje i sam pun užitka...“ Osim toga, kako piše Brecht, pored togašto je važno da se istina napiše, potrebno je da se ona prethodno prepozna u što neokrnjenijoj cjelovitosti, da sespozna raznolikim uvidima u društvenu praksu – povijesnim, filozofskim, materijalnodijalektičkim, ekonomijskimmodusima. Dakle, prethodni intelektualni rad koji će predstava dinamizirati i interpretirati hermeneutikomsvoje fabule i tehnike, svojim formalnim majstorstvom i inovativnošću (koji će recipijenta nagnati na razmišljanje),jeste od presudne važnosti. „Šta tu vrijedi da se napiše nešto smjelo, čime dokazujemo da sada zapadamou barbarstvo (što je istina), ako nam nije jasno zašto smo dospjeli u takvo stanje?“ 45 Predstava Mortal Kombajnmože biti zanimljiva kao pokušaj savremene angažirane umjetnosti da odgovori izazovima epohe, da nametneodređen stav, sabirajući imaginarij aktualne društvene problematike; no, ne treba zaboraviti da zaključci kojideklamuju glumci pokušavajući agitovati u masama, zapravo, sačinjavaju spisak opštih užasa našeg vremena,sveprisutni repertoar mišljenja (ko ne zna to što deklamuju glumci) – tako da se neprestano otvara pitanje da lito sve uopšte nešto znači? Kome je sve to trebalo? Da li je sve to uopšte djelotvorno? Nije li se to struktura zaludpodredila konkretnom cilju? Da li uopšte ima konkretan cilj? Da li je ovakva predstava potrebna? Tako nam sevažnost Mortal kombajna prevashodnije otkriva u pogledu izvjesne muzealnosti, koja – umnogome obuhvatajućistrukturu – sačinjava i spašava glosar aktualnog kritičkog mišljenja; može biti zanimljiva i zbog svojevrsneekstravagancije jezika i vehemencije pokreta, što privlači pažnju gledaoca naviknutog na klasični pozorišnipokret. Dakle, ta angažiranost koju predstava gromko potencira cijelim svojim tokom unekoliko doista jesteatraktivna – ona je zaista atrakcija. Imamo li na umu da se igra u najuglednijem pozorištu pred elitnom publikom(Narodno pozorište Sarajevo), pored toga što svojim melodramatikom i angažmanom može biti zabavna, predstavaje istovremeno itekako funkcionalna u predočavanju sudbine najniže klase i oprisutnjavanju tog društvenogjezika (ako je uopšte takvo predočavanje autentično, ako nas u bilo što može uvjeriti). Riječju, u okvirimaverbalno-ideološkog vidokruga elitne publike koja uglavnom posjećuje Narodno pozorište Sarajevo, predstavadoista može biti itekako djelotvorna.44Walter Benjamin. Što je epsko kazalište?. U: Estetički ogledi, Školska knjiga, Zagreb, 1986.45Bertolt Brecht. Dijalektika u teatru. Nolit, Beograd, 1979.(sic!)99