šesti broj časopisa (sic!)

SIC!RAZSrećko Pulig“Potrebno nam je mišljenje revolucije”Hrvatski ljevičarski teoretičar i kritičar Srećko Pulig za Sic! govori o vlastitomkritičkom angažmanu, nasljeđu Arkzina i Ferala, fenomenu liberalnogrevizionizma, identitetskom nasilju u Hrvatskoj i BiH, te klasnojborbi u uvjetima neoliberalnog kapitalizma.Razgovarao: Dinko KrehoDinko Kreho: Tjednik Novosti, za koji već nekovrijeme pišeš kolumnu, podnaslovom je određenkao „samostalni srpski tjednik“. Tvoji tekstovi,pritom, pisani su s dosljedno ljevičarskih i univerzalističkih,pa i revolucionarnih stajališta. Značili to da jedan medij ili institucija ipak može istodobnonositi eksplicitan etnički predznak i baštinitiprogresivne političke sadržaje (ne moram ninapominjati u kojoj je mjeri takvo što nezamislivou BiH)? Ili je etnički manjinska pozicija Srba uHrvatskoj specifična, možda čak i privilegirana potome što ujedno može funkcionirati i kao de factopolitička pozicija s koje je moguće artikuliratiprogresivnu društvenu kritiku?Srećko Pulig: Hm, ne znam koliko se slučaj Novosti,okolnosti koje su se tu poklopile i razvile, uopćemože poopćiti, pa onda iz toga i izvoditi nekinačelni stav. Uostalom, nakon događaja s naslovnicomOba su pala! uredništvo i redakcija su upreviranju. Možda da počnem od kraja. Manjinskapozicija Srba u Hrvatskoj sigurno je specifična, alikoja manjinska situacija to nije? Što više reći negoda je, za mnoge, ne samo u tzv. srpskoj zajednici,već i samo konceptualiziranje Srba kao manjine, ane “cijelog“ naroda u Hrvatskoj sporno.Poznat je noviji historijat srpsko-hrvatskih odnosau “neovisnoj“ hrvatskoj državi. Nisam pobornikdirektne analogije između povijesnog i patchworkustaštva (to je nepravedno spram našihpostfašista, ali i spram povijesnih fašizama), noipak ću, inače preoštru usporedbu Tuđmanovog sPavelićevim “programom“ (trećinu pobiti, trećinuraseliti, trećinu asimilirati), nadopuniti postmodernimcinizmom: trećini koja je ostala dati svupolitički korektnu zaštitu, iznad EU standarda!Organizirani Srbi u Hrvatskoj imaju zašto strepitiod europske uljudbe, no njihova vodstva sudio hrvatskog političkog establišmenta i to onajnajkorektniji – dakle potpuno “euroatlantski integriran“.Na djelu je dakle postupak pravnog priznavanjazatečene situacije, pošto prepoznatostproblema stvarno nikada nije bila upitna. To sadaznači i deklarativno razumijevanje za tzv. političkui kulturnu autonomiju. Srpsko narodno vijeće(SNV), naš izdavač, kao “krovna udruga“ Srba uHrvatskoj upravo je u fazi registriranja kao institucijapolitičke vlasti, a ne više civilnog društva.Za uređivačku politiku novina srpske nacionalnemanjine to znači da smo vjerojatno iskoristiliinterregnum, kada ta zajednica sve manje gledau Beograd, Zagreb je slab, jer mora biti EU-korektan,a Bruxelles, sa svojim normativnim užasomjoš nije zavladao.Ono što sada, naknadnom pameću vidimo,nije samo činjenica da je padom Velikogzida nastalo stotine malih zidića, smješnihplotova, koje, što je još tragikomičnije, mililiputanci urođeni u svoju stvar (ne samonacionalnu), kao da ne možemo preskočiti(mikrofizika vlasti), već i da je cijela gigantomahijaoko nacionalnog oslobođenja iporobljavanja u jednom trenutku (ako neod početka) postala pukim žetonom kojimse oslobađaju kolica vezana na ulazu u korporativnaigrališta.Dinko Kreho: U aktualnom „postjugoslavenskom“kontekstu, kao model kritike nacionalizma najčešćese spominju liberalni ili lijevoliberalni mediji,prije svih – dakako zasluženo – Feral Tribune.Međutim, iskustvo Arkzina, i ljevičarske kritikerazvijane u arkzinovskom krugu, ostaje širokoprešućeno (ako se u Srbiji i Hrvatskoj još doneklei spominje, u BiH ostaje potpuna nepoznanica).Kao stari arkzinovac, kako danas gledaš nato razdoblje? Šta se u političkom smislu promijenilou odnosu na vrijeme kad ste djelovali kaokritičarska instanca? Na sasvim osobnom nivou,mogu reći da vjerojatno nijedna knjiga nije u tojmjeri (pre)oblikovala moje poglede na najširudruštvenu stvarnost kao što su to učinile Bude-20(sic!)