šesti broj časopisa (sic!)

će i dolazimo u prihvatanje uloge sugovornika,niti mogućnost potpunog anuliranja preuzetihdruštvenih dužnosti): “Može li ko nositi oganj unjedrima a da mu se odjeća ne upali”?Naravno da postoji rafiniranost u modalitetimatog izazova i mada zbog čestog opetovanja,može zvučati banalno, ipak se, prije svega, moramopozivati na određeno etičko utemeljenje, čaki kroz ironiju, čija je opet najveća slabost što semora oslanjati i na inteligenciju onoga kome jeupućena. (Postoji priča da je Isus prošavši poredskupine ljudi iz svoga naroda koji su mu se obraćaliružnim i pogrdnim riječima, uzvratio lijepimgovorom. Upitali su ga neki: “Vrijeđaju te, a ti imuzvraćaš lijepim ?!” Odgovorio je: “Svako dijeli odonoga što ima!”).Moraju postojati i moraju biti njegovani oni elementikoji upotpunjuju određenje vještine uzdizanjaili otklona, vještine koja može dati oslonacsagledavanju koje porađa vrijedno saznanje, jerje posebno fascinatna jedna neodvojiva osobina,karakterna osobina “slijepih”, koja se često previđa,i koja je vidljiva tek kada se kao sudionik uspijemouzdići iznad trivijalnosti kojom često isijavanaš tautološki čin ukazivanja na očito. To je kod„sagovornika” postojanje i njegovanje mazohističkesamodestrukcije kod više nego prisutnenepokolebljive odanosti vlastitim zabludama ili,drugim riječima: bezglavo istrajavanje na poniženjusamoga sebe. Fascinantnoj upornosti dastalnim opetovanjem privrženosti vlastitoj samoopijenosti,tako predano rade na (naravno, nikadapriznatoj) vlastitoj degradaciji i u vlastitim očimakao i u očima bilo kojeg, čak i posve neutralnogposmatrača. Otkuda toliko predanosti u valjanjuu blatu, u kontinuiranom ponižavanju sebe (tošto čini donekle tužnim onoga koji iole ima osobinusaosjećanja, empatije pred tim tragičnim/tužnimisijavanjem neke vrste supstrata neutaživogočaja). Ćopićevo „Vuk je zelen“ koje izgovarajukao mantru, ovdje se nažalost, ne može pripisatićudljivoj naravi plemenite starine, i ne može imatinostalgični prizvuk minulog.U traganju za odgovorom, pažljivije secirajući,dolazimo do zaključka da postoji određena gradacijau reakcijama te dualne prirode slijepogne-karaktera, i svodi se na to da svakim sljedećimsunovratom u blatnu postojbinu dolazi dosve dužeg zadržavanja u njenoj kaležnoj utjehi,do vrhunca, gdje izmučena stalnim (podsvjesnosebi priznatim) porazima ostaje zastalno uronjenau njeno nepresušno pojilo za žedni ego. Egojednom poraženog Kiklopa. Mada je generaliziranje,ne samo nezahvalan posao već i simptomatičnopoguban naum, ipak se nameće potrebaza definiranjem okvirnih naznaka osobina kojekonstituišu takve ličnosti. Kroz povijest se takavzadatak sa manje ili više uspjeha prikazivao kodvećine eminentnih mislilaca svog vremena. Krozliteraturu, kroz sugestivnu fikciju, kao i kroz hladnoznanstveno nizanje nepatvorenih činjenica.“Tko prezire sam sebe, više se ne stidi,” navodiRobert Spaemann,”nego živi prema geslu: kada jeveć jednom uništen dobar glas, dalje se živi bezustručavanja.”Dovoljno je ponaosob zamisliti se nad prirodomslobode neustručavanja, koja je produkt uništenjadobrog glasa, pa da se postane svjestan užasakoji tinja kod takvih u samoj svijesti, (unutrašnjihpatnji, kako bi rekao Šopenhauer) jer ovdjese nameće zaključak da se ne radi o nesvjesnojzabludi kod istrajavanja u poniženju samogasebe. Štaviše, svjesno je i k tomu možda i zaslužujeviše gađenje od prezira.Drugačije iskazano, nepotrebno hrvanje se uistinusvodi na uzaludno prinošenje (u dobroj namjeri)zrcala sugovornikovom licu i naličju, (ništa više),no kakav to odraz u zrcalu može očekivati jednaobnevidjela svijest? Šta takav slijepac zamjećujepred glatkom površinom koja treba da ga ponukana prvi korak samopreispitivanja? Ništa. Potpunimrak; idealnu rogobatnost samoga sebe u jednojboji, (nijansa boje je zavisna od modifikacijaneupotrebljivog aparata obnevidjelog poimanjastvarnosti); a ono što je jednobojno, znamo, uvijekje istovjetno sa tminom. To je npr. ona suženostu samoodređenju, ona uska samodefinisanostkao u slučaju Sartrovog rođaka Žila, na kojega udrugom kontekstu ukazuje Kiš, čiji je cijeli svijetsazdan na odbojnosti prema engleskom čaju. ( Iliodbojnosti prema nama ) “Individua bez individualnosti”Sljedeća stvar koja se primjećuje jeste svojevrsnaneartikulisanost u navali najprizemnijih, čestoperfidno modifikovanih kompozicija laveža kaoodgovora ovako prokazanog karaktera našeg „su– govornika“. Zvijeri istjeranoj na čistac ostaje dabude zvijer, no sada razotkrivena i bezobzirna.Vezano, također, za pomenuti nedostatak individualnosti,vrijedi (u skoro svim slučajevima) da jezvijer uvijek u čoporu, bratstvu ili sestrinstvu; uvijekdio kolektiviteta. Osnovna, najmanja odrednicasu dvije jedinke, od kojih je jedna inspirator adruga „izvođač“ radova, jedna „autor“, druga „daktilograf“,predani zapisničar autorovih opisa bijedenjegova vlastitog duha. Jedna je „povrijeđenai ranjena, tako drsko potopljena u blato“, druga je„sapatnik“, „utješitelj“, „podrška“. Jedna je istrošenistatista, druga - njegov agent - glasnogovornik,i obratno. Počev od „najmanje odrednice“(sic!)73