šesti broj časopisa (sic!)

pocetnikepre par decenija održavao se još uvijek ladino, jezik balkanskih Sefarda, dok je danas, međutim, to nesumnjivoveć izumro jezik. I premda u Sarajevu i Beogradu i dalje žive mnogi potomci starih Sefarda, glasoviza reafirmaciju i reinkarnaciju sefardske kulture i odveć su malobrojni. Ali zato srpskih škola u Americi nenedostaje; za to se uvijek može izdvojiti novac iz budžeta Srbije.I dok su nam srca na mjestu jer američki Srbi u drugoj, trećoj, pa i četvrtoj generaciji iseljenika, bogu hvala,imaju kuda otići u nedjeljnu školu slušati na srpskom jeziku slavne priče iz još slavnije predačke starine, usamoj Srbiji romsku djecu koja pođu u prvi razred osnovne škole umjesto učiteljice s dnevnikom i harmonikomsačekuje - vaspitač u centru za djecu ometenu u razvoju. Većina romske djece u Srbiji nakon parnedjelja po polasku u osnovnu školu, uz konstataciju nastavnika kako ne mogu valjano da prate nastavuniti mnogo da govore, bivaju prebačena u specijalna odjeljenja ili centre za mentalno usporenu djecu — nezato što su uistinu usporena pa da ne mogu da prate gradivo i da razgovaraju, nego zato što im država neobezbjeđuje obrazovanje na jeziku kojim zaista pričaju, romskom.I dok političari apeluju na to da Romi moraju slati djecu u škole, jer je to jedini način da se integrišu udruštvo, nijedan se ne zapita - u koje to škole? Nema škole na romskom jeziku u državi sa preko stotinuhiljada Roma. Ali zato ima centar za djecu ometenu u razvoju, u kome čame djeca sasvim zdrava i veomainteligentna, ali bez zajedničkog jezika sa „državom Srba i svih ostalih građana“.Živjela „država Srba i ostalih građana“. Hvala bogu - „sve životinje su jednake, ali neke su jednakije oddrugih“, rekle su odavno Svinje; i one književne i one prave.Četvrta lekcija: I sve je to nakraju demokratija.Ali još će nakraju ispasti i da je sve to - sasvim demokratično. Na odjeljku za djecu sajta predsjednika Rusije(http://kids.kremlin.ru/) posjetiteljke i posjetioci mogu saznati štošta korisnoga o svojoj domovini, o predsjedniku,o demokratiji kao takvoj, i o svojem mjestu u ruskome društvu. Između ostaloga, u okviru drugih korisnihsaznanja o tome šta je demokratija, mogu doznati i to zašto je ruski jezik zvanični i državni jezik Rusije.Tako Predsjednik „građanima školskog uzrasta“ ovako sa svojega sajta poručuje (moj prevod): „Državnijezik Ruske Federacije na čitavoj njezinoj teritoriji jeste ruski jezik“.„Okej“, odgovara na to jedna mala Nastja, „Upamtila, dakle ruski jezik.“„Državni je jezik u našoj zemlji ruski“, ponavlja dalje drug Predsjednik znajući dobro onu staru: repetitiomater studiorum est, i nastavlja, „Ali to ne znači da su drugi jezici, npr. tatarski ili osetski, na bilo koji načinlošiji. To ne znači da smo svi mi, građani Rusije, obavezno dužni govoriti jedni s drugima na ruskom jeziku.To znači da se naša država obavezuje obraćati se k nama, svojim građanima, na ruskom jeziku.“„Ako tatarski ili osetski jezik nisu lošiji od ruskoga“, javlja se u maloj Nastji onaj nesretni zdravorazumskicrv radoznalosti, „zašto se onda naša država ne obraća k nama na nekom od tih jezika?“„To jest, to znači“, odgovara Predsjednik, „da su u bilo kojem mjestu naše ogromne zemlje svi predstavnicivlasti - od republičke do lokalne - npr. sudije, milicioneri, spasioci ili, recimo, gubernatori, obavezni znatiruski jezik.“„Lijep način da se izbjegne odgovor“, razmišlja mala Nastja, „i da se eufemizuje ono naprijed rečeno. Alipitanje još uvijek stoji: naravno da svi predstavnici vlasti trebaju znati ruski, ali zašto nisu dužni znati i drugejezike, naročito u onim pokrajinama u kojima čak i većinski žive pripadnici neruskojezičnih naroda?“„Ruski je jezik“, odgovara Predsjednik, „u nacionalnome domenu sviju naroda Ruske Federacije. Naša sedržava diči svakim jezikom kojim govore njezini građani, starajući se o tome da ih sačuva. To je vrlo zdravo,kada svi narodi koji žive u našoj ogromnoj zemlji imaju mogućnosti da opšte međusobno na ruskomejeziku, čuvajući pri tome jezike svojih predaka. Skoro je u našoj zemlji bio proveden popis stanovništva.Pokazalo se da danas u Rusiji obitavaju predstavnici više od 160 nacionalnosti, i svaka od njih ima svogajezika, različitoga od ostalih. Zamislite, kako bi to njima bilo teško sporazumjeti se, da upomoć nije prišaoruski jezik!“„Zaista, zamišljam“, misli mala Nastja, „jako je teško u Rusiji ne govoriti ruski, u Francuskoj ne govoritifrancuski, ili u Srbiji i Bosni govoriti romski. Na kraju krajeva, to je demokratija.“ Pitam se samo šta ćemisliti mala Nastja kada, nešto niže na istome sajtu, naiđe na ovakvu poruku:„[Demokratija je kada] djeci objasne da su prava svakog čovjeka važnija od interesa cijele države, te daje glavni i jedini cilj države taj da štiti prava svojih građana. Stoga građanin ima pravo potražiti od državeuvažavanje i zaštitu svojih prava.“(sic!)71