šesti broj časopisa (sic!)

zimo neke elemente koji određuju zašto je istinaizuzetak. Sumirajmo osobine ovih proizvodnjikoje simultano počivaju u svakodnevnom svijetutijelā i jezikā, a koje nisu svodive na zakone ovogsvijeta.„Istina“ je ime koje je filozofija uvijek čuvala zaove proizvodnje. Možemo reći da je njihovo tijelo– tijelo istine, novo istina-tijelo – sačinjeno samood elemenata svijeta u kojem se to tijelo pojavljuje.Pored toga, istina-tijelo iskazuje tip univerzalnostikoju ovi elementi zasebno nisu sposobnipodnijeti. Ovaj tip ima sedam temeljnih obilježja.Prvo: Proizvedena u mjerljivom, ili izmjerenom,empiričkom vremenu istina je unatoč tomu vječna.Bez obzira na bilo koju drugu vremensku tačku,ili bilo koji drugi pojedinačni svijet, ona ostajeu cijelosti inteligibilna da konstituira izuzetak.Drugo: Premda inače upisana u pojedinačan jezik,istina je transjezička. Budući opštim oblikommisli kojom joj se pristupa, odvojiva je od svakogpojedinačnog jezika.Treće: Istina pretpostavlja organski zatvorensklop materijalnih tragova, tragova koji se nereferiraju na empiričke navike svijeta nego nafrontalnu promjenu. Promjenu koja je potaknula(najmanje) jedan objekt ovog svijeta. Moglibismo, također, reći da trag pretpostavlja da jesvaka istina trag događaja.Četvrto: Ovi su tragovi povezani s operativnomfigurom, koju ćemo nazvati novo tijelo. Može sereći da je novo tijelo operativno određenje tragovadogađaja.Peto: Istina artikulira i evaluira ono što obuhvatana bazi svojih posljedica a ne na bazi prostedatosti.Šesto: Na bazi artikulacije posljedicā, istina uvodinovu subjektivnu formu.Sedmo: Istina je i beskonačna i generička. Ona jekoliko radikalni izuzetak toliko i izdizanje anonimneegzistencije na nivo Ideje.Ova obilježja legitimiraju ono „osim što…“, koje,nasuprot dominantnoj sofistici materijalističkedemokratije, utemeljuje materijalistički dijalektičkiprostor savremene metafizike.Možemo kazati: Materijalistička dijalektika promičekorelacije istinā i subjekata, dok demokratskimaterijalizam naučava korelaciju životā ipojedinaca.Ova opozicija je istovjetna i na nivou dvaju koncepcijaslobode. Za demokratski materijalizam,istinu je moguće jasno odrediti kao (negativno)pravilo onoga što postoji. Sloboda jeste ondakada nijedan jezik ne zabranjuje pojedinačnimtijela da razviju svoje vlastite kapacitete. Ili: jezicitijelima dopuštaju da aktualiziraju svoje vitalnemogućnosti.Upravo je zato, u demokratskom materijalizmu,seksualna sloboda paradigma svake slobode. Upraksi je ona precizno postavljena u tačku artikulaciježudnji (tijela) i jezičkih, ograničavajućihili stimulativnih zakonodavstava. Pojedincu semora priznati njegovo pravo „da živi svoju seksualnost“.Sve druge slobode nužno će uslijediti.I istina je da slijede, ako svaku slobodu razumijevamoiz perspektive modela zasnovanog seksom:ne-zabranjivanje upotrebā tijela što ih pojedinacsprovodi privatno, tijela koje se upisuje u svijet.U materijalističkoj dijalektici, međutim, gdje jesloboda definirana na potpuno drukčiji način,ova paradigma nije više postojana. Ne radi se,u praksi, o obvezatnosti – zabrane, tolerancije iliodobravanja – koju jezici animiraju virtualnošćutijelā. Radi se o tome da li, i kako, tijelo učestvuje,kroz jezike, u izuzetku istine.Možemo to i ovako postaviti: biti slobodan nijestvar relacije tijelā i jezikā nego, direktno, stvarutjelovljenja (u istinu).To znači da sloboda pretpostavlja da se tamo usvijetu pojavljuje novo tijelo, istina-tijelo. Subjektivneforme utjelovljenja omogućile su, putemovog novog tijela, definiranje nijansi slobode. Slobodanema nikakve veze sa mogućnošću običnogtijela pod zakonom nekog jezika. Sloboda je:aktivno učešće u posljedičnostima novog tijela,koje je uvijek iza mog vlastitog tijela. Istina-tijelo,koje pripada jednoj od četiri velike figure izuzetka:ljubav, politika, umjetnost i nauka; sloboda, tako,nije kategorija elementarnog života tijelā. Slobodaje kategorija intelektualnog noviteta, ne unutar,nego iza svakodnevnog života.Kategorija života je fundamentalna u demokratskommaterijalizmu i moramo kritikovati današnju,zbunjujuću upotrebu ove riječi: „život“„Život“ – kao i njegove poveznice („oblici života“,„sastavni život“, „umjetnost života“, i tako dalje“)– glavni je označitelj demokratskog materijalizma.Na nivou običnog mišljenja, „imati uspješanživot“ jedini je imperativ razumljiv svima danas.Tomu je tako zato što „život“ obilježava svakuempiričku korelaciju između tijelā i jezikā. A praviloživota je, prirodno također, da je genealogijajezikā adekvatna moćima tijelā.Shodno tome, ono što demokratski materijalizamnaziva „znanjem“, ili čak „filozofijom“, uvijek jemješavina genealogije simboličkih oblika i virtualne(ili žudljive) teorije tijelā. Mješavina je to, kodFoucaulta sistematizirana, koju možemo nazva-104(sic!)