šesti broj časopisa (sic!)

! prikaziJasminaLa mala educación – o mirnomnasilju religije(Alessandro Baricco: Emmaus, Buybook,Sarajevo, 2010.)Emmaus (preuzeta iz evanđelja po Luki), koja govorio dvojici putnika koji, ne bivajući toga svjesni, srećuMesiju i prepričavaju mu o događajima na Golgoti,a tek naknadno shvataju da su sreli Isusa. Naratorovu priču tumači u smislu vlastite perspektive religijei njene mogućnosti nagomilavanja zabluda ilisiromašnih saznanja; postaje jasno zbog čega pričeimaju svoj početak i kraj, a nedostaje im srž – zbogefekta naknadnog, ali prekasnog saznanja.Baricco je, čini se, u najvećoj mjeri savladao kratkuromanesknu formu, kako je vidljivo i u dosadašnjemnjegovom književnom radu (roman Svila jepreveden i na našem tržištu i bez obzira na veomapozitivne reakcije široke čitalačke publike, koje su,gotovo po automatizmu, rezervirane za nešto prijemčljivijutematiku, afirmisan je i od strane književnihkritičara – zlobnici bi mogli reći, uvijekpodrozivih prema odobravanjima od strane širegrecepijentskog tijela, i tako unedogled). Međutim,ono što predstavlja inovaciju u njegovom novomromanu Emmaus (objavljenom ove godine) jestetematski pristup često aktulenoj, ali uvijek osjetljivojoblasti: religiji i elementu klerikalnog u odrastanju,odnosno oblikovanju individue. Prateći osnovnunarativnu liniju, uočljiva je jednostavna, gotovotipizirana priča koja, ispričana u prvom licu, pratidogodovštine četiri prijatelja kroz njihove srednjoškolskedane, naizgled nimalo drugačijih odsvojih vršnjaka mapiranih diljem svijeta. Dijelećiiste klasne pozadine, odgojeni da budu normalni,jer nije bilo ni predviđeno ništa osim da budemonormalni, 1 dječaci budu pozvani da preispitaju svekomponente te nasljeđene normalnosti, pojmakoji sažima stremljenje savremenog života: utopitise u sivilu svakodnevnice i preuzeti svoju poziciju ustroju. Tako narator, odnosno jedan od dječaka čijese pripovjedanje prati i kroz čiju je vizuru vidljivoponašanje drugih likova, biva veza sa čitaocem, kaoi ponajviše pasiviziran član družine. Štaviše, takvimse postupkom stvara efekt melankoličnog pripovijedanja,koji izvanredno koncidira sa piščevompoetizacijom iskaza; sjajne su početne slike svijetakojima nas narator uvodi u roman a javljaju se kaoBajramovićvizije mrtvila jedne generacije: fotelje u dnevnojsobi prekrivene najlonom, gašenje svijetla prilikomizlaska iz prostorije, odlaženje u restoran rijetko,samo nedeljom. Međutim, ono što ih prevashodnodefinira jeste činjenica da su vjernici i katolici kojivjeruju u Boga Evanđelja: I tako, svijet za nas imaveoma neposredna fizička ograničenja a i mentalna,čvrsta poput liturgije. I to je naš beskraj. 2 Aktivirajućiniz eufemističkih teza, njihova je stvarnostpripravljena od podnošljivih slika „ograničenogbeskraja“, kao, kako narator tvrdi, apsurdnog staništa,stvorenog od suzbijenog bola i svakodnevnecenzure 3 : tako njihovi roditelji nisu bolesni, većsamo umorni; nisu neuspješni, već samo ponekadnervozni itd. Odlučujući se za manje dramske oblike,kako ih oni zovu, a prihvatajući stanovište da ježivot razmjena banalnih dramskih zapleta, svjesnoborave u svijetu praznih označitelja, odlučni daistraju u borbi za vlastitu viziju esencijalnog Dobra.Sama fabularna konstrukcija romana počiva naopozitivnom odnosu između dvije društvene strujesa religioznog aspekta, odnosno nedostatkaistog. Drugu stranu predstavlja Andre, djevojkakoja u svom potpuno očiglednom ignorantskomodnosu prema kodeksima koje uslovljavaju tijesnopovezane institucije morala i religije predstavljaantitetički romaneskni lik. Naravno, moguće jegovoriti i o stereotipnom preuzimanju opštih mjestamodernih romana za mlade, ili inačici ovdašnje1Baricco, Alessandro: Emmaus, Buybook, Sarajevo, 13.str.2Ibid., 14. str.3Ibid., 30. str.(sic!)5