šesti broj časopisa (sic!)

Mirnes SokolovićGromki užasi našeg vremena(kritika predstave Mortal kombajn Dine Mustafića)Već u prvoj sceni predstave glumci deklamuju kritičke iskaze, pobrojavajući sve opačine aktuelnog društva, šokirajućipubliku psovkama i vehemencijom, neoavangardistički rastvarajući iskaze u životu: redaju se tu, dakle,raznolike dosjetke i psovke na račun aktera aktuelnog raspada u registru protestne prijetnje – tako se preporučalemanje tužilaca i sudija (zbog njih imamo takav kriminal), na svim nivoima sudske vlasti, mlaćenje tajkuna (jer ihboli kurac za običnog čovjeka), namazanih iz dijaspore, vijećnika, onih u bankama (jer obrću naše pare i lihvare),popova, komunjara (jer su pokrali što se dalo, a sad se prave da ništa nije bilo), sindikata (jer su izdali)...I kako predstava odmiče, mi bivamo sve sigurniji u uvjerenju i sve utemeljeniji u interpretaciji da to redatelj iautor uobličuju verbalno-ideološki vidokrug najnižih klasa, te da nije u pitanju nikakva igra perspektivama, iliiscrpljivanje jednog društvenog jezika. Samim tim, jedan zaključak nam biva sve izvjesniji: da, konstatujemosigurni već na kraju prve scene, u slučaju predstave Mortal kombajn, mi imamo posla s kritičkom (ljevičarskom)umjetnošću, koja daje refleksiju na aktualno društveno stanje; takav registar protesta i psovke istovremenojeste funkcionalan u sugeriranju determiniranosti likova miljeom najniže klase koji predstava uobličava i problematizira;no neutaživo je koristan u formiranju izvjesne poetike šoka i atrakcije s kojim računa savremena kritičkaumjetnost. Nesumnjivo je da predstava svojom avangardističkom poletnošću unekoliko pretendira na agitacijuu recipijentstvu, računajući na poistovjećenje čovjeka s glumcem jer, kako piše Brecht, „ti teatralni događajioblikuju karaktere; čovjek kopira geste, mimiku, infleksije glasa. I plač nastaje zbog tuge, ali i tuga nastaje zbogplača.“ 42 Kritički iskazi, dakle, trebali bi u pozorišnim masama rezultirati buđenjem svijesti, određenim objektiviranjemi sagledavanjem položaja najnižih klasa unutar politike. Naglasili smo vehemenciju deklamiranih kritičkihiskaza: prvi modus otjelovljenja tog glasa nesumnjivo jeste jaka pretenzija na autentizam društvenog jezikakojim govore glumci, na socijalnu stratifikaciju i oživotvorenje tog idioma; drugi modus se otkriva u agresivnostirap-muzike koja također uobličava kritičke impulse, namećući se u formi gromkih songova koji prekidaju radnju.No otkriva se pitanje koliko su takvi iskazi uopšte vjerodostojni i sugestivni: zamislimo na trenutak grupu mladićakoji propituju i psuju svoje zatočnike, nepopustljivo govoreći u svakoj rečenici idiomom i idejom najnižeklase, što možemo vidjeti već u prvoj sceni? Ko su uopšte oni? Gdje su se to okupili? Zašto govore? Šta sve toznači? Odgovor je logičan – oni su nezadovoljnici, oni su društveno patologični, oni su determinirani fobičnimmiljeom, oni su nasilni navijači, oni su besperspektivni, oni su zarobljeni, oni su oni kojim je jedini izlaz nasilje etc.Uredu. No koliko njihovi iskazi uopšte mogu biti sugestivni u recipijentovoj spoznaji, u umjetničkom činu moralnogotvaranja očiju. Koliko su vjerodostojni u njegovim očima? Koliko ga uopšte može natjerati da brechtovskizaključi: To nikad ne bih konstatovao – Tako se to ne smije činiti – To je vrlo upadljivo, gotovo nevjerovatno. – Tomora prestati – Potresa me patnja ovog čovjeka jer bi za njega ipak bilo izlaza. – To je velika umjetnost: tu nijeništa samo po sebi razumljivo. – Smijem se zaplakanom, plačem zbog nasmijanog. 43 Šta bi tu, dakle, bilo upadljivo,gotovo nevjerovatno, što bi potreslo recipijenta, što bi ga nagnalo na stav da sve mora prestati: društvenoanalitičnizaključci prema kojim treba dekonstruirati političare, kapitaliste, intelektualce (Ja bi prvo jebo materpolitičarima, pička im materina gladna... ali i onom nakurčenom sipatelju benzina i njegovom šefu i svim privatnicimakoji maltretiraju radnike... a specijalno bi se ja najebo majke onima što su nam od fabrika trgovačkecentre napravili... ma jebem ja mater kulturnoj dijaspori... ja bih ipak završio s parlamentarcima... treba doktorejebat... treba razjebat šupak nacionalistima, etc., etc.)? Šta bi uopšte potonji iskazi mogli značiti u recipijentovojspoznaji? Da li mu je umjetnost pružila neki drugi modus u gledanju na stvari, što bi ga moglo pokrenuti? Kakose pobrojani zaključci razlikuju od onoga što i on sam misli i zna, što svakodnevno čuje na ulici, u medijima? Štapotonje iskaze razlikuje od retoričkih majstorija bilo kojeg političkog opozicionog verbalno-ideološkog vidokruga?Šta ovakve deklamacije razlikuje u odnosu na diskurs koji, kako bi rekao Mirko Kovač, penzići svakodnevno prežvakavajuna klupama? Kako bi potonji iskazi u svojoj automatiziranosti i apsolutnoj potrošenosti mogli navestina zaključak da se to ne smije raditi? A uspostavljanje takvog stava i aktiviranje spoznaje jeste ono što bi trebaobiti zadatak kritičke umjetnosti; to je ono čemu se posvetila struktura rečene predstave u stremnji da dohvatidatost političkog pozorišta. Predvidljivo i pozersko deklamiranje potonjih potrošenih iskaza, ustvari, samo jeprilog u korist aktualne situacije, u korist održanja statusa quo, puko iscrpljivanje kritičkog potencijala – jer, kakobi potonji društvenoanalitični govor, kojem je predstava najviše posvetila pažnje u svojoj strukturi, obavezivaoikoga. Ili bi to možda prevashodnije trebala postići glasna rap muzika koja neponovljivo ocrtava čovjekov položaj42Bertolt Brecht. Dijalektika u teatru. Nolit, Beograd, 1979., str. 9243Bertolt Brecht. Dijalektika u teatru. Nolit, Beograd, 1979., str. 83.98(sic!)