šesti broj časopisa (sic!)

srpskiu četiri jednostavne lekcijeLingvistički zada(t)ci i problemi za čitateljke i čitaoce Sic!-azaKako najsvirepije ubiti čovjeka,Đorđe BožovićPrva lekcija: Uvod u teoriju i metode.Za politiku nacionalizma (bez obzira na to u kakvom se vidu ispoljava), prirodno je to da stradaju, i dakakos vremenom i nestanu, svi oni drugi društveni činitelji koji datom nacionalnom politikom nisu obuhvaćeni.Kako je Evropa majka takvih politika već dosta vremena unazad, uspjela je dodanas dovesti te metodeeliminacije dugoga - do savršenstva. Kako to izgleda? Naši nacionalisti shvatili su kako se više ne isplati danas „samo“ ubijaju, jer se uvijek, kao za inat, ponovo rodimo i opet smo tu. Usavršili su oni metode umorstvagore od smrti: čovjek se najsvirepije i najtemeljitije ne ubija spolja, već iznutra. Modernoj je lingvisticiodskora poznato kako je jezik čovjeku osnovno i poglavito sredstvo samospoznaje i spoznaje svijeta okosebe; bez jezika čovjeku nema niti mentalne ni društvene egzistencije. Oduzme li se čovjeku jezik, čeka ganajsvirepija i najtemeljnija smrt. Našim nacionalistima to je bilo poznato mnogo prije nego lingvistima.Druga lekcija: La langue de la République est le français.Dovoljno je, dakle, ograničiti ili potpuno onemogućiti upotrebu drugoga jezika, te samo sačekati da s vremenomnosioce toga jezika polako odnese unutarnja, društvena i kognitivna, samozaborav. Jedan takavviševjekovni primjer ustajalog pokušaja lingvocida jest višejezična Francuska, u čijem se ustavu ovako prostoveli: „La langue de la République est le français.“ („Jezik Republike jeste francuski.“) Obrazovanje se uFrancuskoj stiče isključivo na francuskom jeziku, građani se Republici mogu obratiti samo na francuskom,kao i ona njima, a pripadnici onih narodnosti koji govore oksitanskim, njemačkim, baskijskim, bretonskim,arapskim, ili drugim jezicima, prepušteni su milosti sudbine, ne i milosti francuske države. Za posljedicu,broj govornika oksitanskoga u posljednjih stotinu pedeset godina spao je sa oko 40% stanovništva Francuskesredinom 19. vijeka do oko 10% u 1993. godini. (Prema procjeni lingvistâ; — kao i u svakoj nacionalističkojzemlji koja je vremenom usavršila svoje metode eliminacije društvene drugosti, zvanični podaci niu Francuskoj, naravno, o tačnom broju govornika oksitanskoga ne postoje.) Jednim drugim nefrancuskimjezikom kojim se tradicionalno govori na sjeverozapadu Francuske, u Bretanji — bretonskim — danas sekoristi oko 200.000 ljudi. Škole koje izvode nastavu na bretonskome postoje u Bretanji, ali su registrovanekao škole stranog, a ne maternjeg jezika. Ustavni savjet Francuske odbio je zahtjev da se bretonofoneškole uključe u obrazovni sistem Francuske na osnovu ustavne odredbe o francuskome kao jedinom jezikuRepublike. Bretonski se još smije upotrebljavati i na saobraćajnim znacima i reklamama u Bretanji, alisamo ako je uz bretonski tekst dat i francuski prevod (tj. obratno: ako je uz francuski tekst dat bretonskiprevod), jer po zakonu Francuske nije dozvoljeno da znak ili reklama budu ispisani samo na bretonskomjeziku (tj. na bilo kojem jeziku mimo francuskoga).Jedna druga slavna republika, na jako sličan način, u čl. 10. svojega najnovijeg Ustava odskora jednakoveli: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo“. Da ova najskorija pobjedasrpskoga nacionalizma čini svojevrstan pomak unaprijed u usavršavanju metoda lingvocidalne eliminacijedruštvene drugosti, jasno je po tome što su srpski nacionalisti s plana jezika uspjeli zaći još dublje - naplan pravopisa: „ne samo što ćeš pisati srpski jezik, nego ćeš ga i pritom pisati onako kako ti ja kažem“,poručuje čl. 10. Ustava Srbije. Džaba nam vrijedna dugodecenijska latinička tradicija na ovome jeziku, džabaravnopravnost dvaju pisama garantirana svim kulturnim preduslovima, džaba sloboda izbora pisma:nakon lingvocida na djelu je i grafocid, dok se svaka drugost najzad ne iskorjeni, čak i u rukopisu. (Pitanjeza razmišljanje: ako smo već stigli i do rukopisa, koji je sljedeći korak?)Treća lekcija: Jer neke životinje su ipak jednakije.Zato u istočnoj Srbiji, gdje su tradicionalno koncentrirana brojna vlaška sela, nema vlaških škola niti dvojezičnihznakova na srpskom i na vlaškom odnosno rumunjskom jeziku. Diljem gradova Srbije i Bosne do70(sic!)