šesti broj časopisa (sic!)

kaže da se samo preko njega mrtvog može oženiti sa Zulejhom. Bajron nakon toga – vjerovatno očaransnagom zadivljujuće Zulejhine ljepote i u zanosu derta i sevdaha – ulazi u dvoboj sa Selim-begom, kojiBazdulj opisuje na sebi svojstven način, tj. kao borbu junaka u filmovima za djecu i omladinu. U dvobojuu konačnici pobijedi Selim-beg, ali pobjeđuje samo zato što se Bajron okliznuo. Pošto je dvoboj do smrti,Selim-beg kreće posjeći Bajrona, ali – gle čuda – Zulejha otvara prozor i viče kako bi Englezu spasilaživot: govori kako se nikada neće udati ako ga brat ubije (sad odjednom Zulejha smije odlučivati), a Bajronuporučuje da prestane tražiti njezinu ruku. Učesnici duela pristanu na nagodbu, a Zulejha Bajronudobaci svoju svilenu maramu, koju ovaj poput korejskih tae-kwan-do boraca sveže oko glave koju mu jezakačila Selim-begova sablja. Za najobičniju ljubavnu priču ili love story (kako je Bazdulj okarakterisaosvoju priču) potrebno je, kako kažu, dvoje. Ovdje nemamo ni jednu osobu koja voli. Zulejha očito želispasiti život ludom Englezu, i maramu mu baca prije kao suvenir (koji će ga utješiti) negoli kao zavjet.Bajron je prije bi se reklo opčaran nadnaravnom Zulejhinom ljepotom, baš kao i Isak i svi ostali muškarcikoji je ugledaju, no da li to znači da je voli? Ako da, onda je i Isak voli, onda je svi muškarci koji je ugledajuvole, i onda ovo nije ‘’particular love story’’ (kako reče Bazdulj), već prije nekakav ljubavni stokut, poslasticaza psihoanalitičare. A pošto naš djelokrug nije psihoanaliza, već književnost, ponovo pitamo: šta jeovdje ljubavna priča? Gdje je ovdje love story? Priča o putešestviju Bajrona kroz zemlju orlova, završavapjesnikovim mudroslovnim razgovorom sa Isakom: Isak kaže kako kiša pere zemlju kao mejta, Bajronpita šta je mejt, a Isak odgovara, zaokružujući Bazduljevu tezu: ‘’A ni mrtvace baš i ne kupamo. Sad su seobojica smijali. Isto vam je to, milorde, rekao je Isak, neki kupaju, neki cvijeće nose, a i jedni i drugi to zbogsebe rade, ne zbog mrtvih. Tako i jest, reče Bajron.’’ (88) Bazdulj protivstavlja slobodu tijela religijskimritualima i predrasudama. Iako plemenita u apstaktnom obliku, ova ideja u Bazduljevom romanu, gdjeje prosto odjevena u rahitično kompoziciono i stilsko ruho, biva najobičinijim misaonim zviždukom kojinema veze sa intelektualističkom prozom.Riječ-dvije o glibu‘’Mislim da su se u proteklih desetak godina’’, katalogizira Miljenko Jergović, ‘’prilično zanimljive stvaridogodile i u Bosni i u Hrvatskoj, ali da je cijela priča prvo krenula iz Sarajeva. Osamdesete su u globalubile dosadne, imali smo slavom ovjenčane lektirne klasike i đuturume koji su od Triglava do Đevđeliježivjeli na partijskim sinekurama, a onda se malo pred rat počelo događati neko čudo. Vjerujem da jekrenulo sa Semezdinovim Licima i Fantomom slobode kao svjetskim projektima potpuno oslobođeneliterature, a onda se u ratu nadogađalo toliko toga da bez straha od pretjerivanja mogu reći kako Bosnanikada, ali baš nikada, nije imala ovakvu književnu generaciju. Trebam li nabrajat’? Dobro: Nenad Veličković,Damir Uzunović, Goran Samardžić, Muharem Bazdulj, Igor Klikovac, Mustafa Zvizdić, Asmir Kujović,Josip Mlakić, Saša Skenderija, Hajrudin Ramadan, Alma Lazarevska, Aleksandar Hemon...’’ 30Razumije se, među pobrojanima ćemo prepoznati dvojicu-trojicu vrijednih autora, ali jasno je kako navedenaJergovićeva tvrdnja – da Bosna nikada nije imala bolju književnu generaciju – ima jedan osnovninedostatak: ona nema veze s istinom. Usporedimo li npr. samo onu prvu - i jedinu pravu - pripovjedačkuBosnu (Andrić, Humo, Ćorović, Kikić i dr.), sa tekućim stanjem (literarne pismenosti) pod snažnimosvjetljenjem vidjet ćemo neutemeljenost Jergovićeve ocjene. Tako je Jergovićeva tvrdnja istinita samokao odraz našeg literarnog Zeitgeista, tj. sumraka svih stilskih i misaonih vrijednosti književnog pisanja.Sukladno tome, izvjesno je kako će Muharem Bazdulj, i povrh svih pobrojanih nedostataka njegovogpisanja, nastaviti bitisati kao pjesnik i pripovjedač, publicista i esejista, pisac intelektalističke proze i literarninasljednik Danila Kiša, (šutnjom ili riječju) hvaljen od svih rukovodećih osoba u našim književnimposlovima. Kao tlapnja sazdan.Finale: Ako je Krleža svojevremeno pisao da se zatekao u mračnoj književnoj krčmi, a pisao je to u istovrijeme kada su u našoj, jugoslavenskoj literaturi aktivni bili i on, i Andrić, i Crnjanski, i Ujević, i MarkoRistić, i Milan Dedinac, i Rastko Petrović i mnogi drugi – dakle radi se o najplodnijoj epohi naše književnosti– ako to Krleža kaže tada, onda mi, danas i ovdje, s potpunim pravom, možemo kazati kako smozagazili u duboki, olovnoteški i maligni literarni glib, da smo literarno potpuno blatnjavi, da nikada, alibaš nikada nismo imali goru literarnu situaciju – čak ni u osmansko doba kada je, uzgred budi rečeno,bilo zadivljujuće odličnih usmenih pripovjedača – i da smo u mrkom literarnom mraku, dok se onkrajokolnih uzvišenja ne nazire nikakvo svjetlo nade.30Ahmed Burić: BIH je zemlja velikih kretena i velikih ljudi (intervju s Miljenkom Jergovićem), BH Dani, br. 317(sic!)93