šesti broj časopisa (sic!)

audio kasetom, a na audio kaseti, e to može samo Bono, mislio je Marko.’’ (97). Sad odjednom svi počinjumisliti bez onog valjda. Kada koncert U2-a završi, i kada Koncert M.B.-a dolazi do svoga svršetka, na108. stranici poput sablasti povraća se onaj nesretni prilog: ‘’Mislile su valjda da ovim ulicama svaku noćšparta legija...’’Zaključak: Bazduljevi junaci prije početka koncerta valjda misle. Na samome koncertu počinju misliti, tj.samo misle, bez valjda. A onda, poslije koncerta, na samom kraju romana likovi ponovo – valjda misle.2. Ideja Koncerta2.1. Intelektualistička proza u srednjejužnoslavenskoj interliterarnoj zajednici na prelazu milenijaDanas pitaju: jesi gledo koncert?U meni u trenu proradi dert,Ko nije gledo, ko da nije diso;Šta jesam gledo? Knjigu napiso! (Muharem Bazdulj, Bono Vox)Muharem Bazdulj je imao 26 (i slovima: dvadeset šest!) godina kada je prvi put objavio ovaj roman.Koncert je, kako piše jedan zagrebački recenzent, ‘’osobno autorovo subjektivno viđenje (gotovo reportaža)legendarnog sarajevskog koncerta’’ irske rok grupe U2 održanog 23. septembra 1997. na stadionuKoševo. Isti taj recenzent objašnjava kako je Bazdulj, kao ‘’roker u duši’’ i veliki fan irske grupe, nastojaotransponirati to svoje ‘’osobno subjektivno’’ viđenje slavnog koncerta u literarni rukopis, ali i vidjeti utom koncertu simbolički kraj rata. 16 Taj prikazivač piše i da je to priča o ispreplitanju sudbina nekolikomladih ljudi koji pohode Sarajevo da bi prisustvovali Događaju, te da priča završava zazivanjem oprosta,pomirenja i suživota. Pogledajmo kako sve to izgleda kad se iz prikazivačkih visina spustimo u samumateriju.Centralna figura romana je Travničanin Marko, koji studira u Sarajevu i živi u prizemlju male kuće naMejtašu. Pripovjedač nas tjera da u studentu Marku vidimo intelektualca, pa tako objašnjava kako jeMarko strastven čitalac: ‘’sedam godina [je] bio član dječijeg odjeljenja biblioteke iz kojega je pročitaovaljda (!) i sve knjige.’’ (11), ali i filmofil: ‘’Pogledao je nesumnjivo i preko hiljadu filmova (ovdje nije biloprecizne evidencije).’’ (12) (Ovo je, dakle, jedan od primjera te transplantacije dokumentarističkih pripovjednihobrazaca D. Kiša u prozi M. Bazdulja.) Osim toga Marko voli i U2. Narator objašnjava kako je,zapravo, u Markovoj srednjoškolskoj generaciji bio još jedan Marko, dakle: imamo Marka 1 i Marka 2.Ovaj Marko 1 je u školi bio poznat kao ‘’onaj što sluša U2’’ pa su ih tako razlikovali. Osim te praktičneidentitarne funkcije, U2 je posvema orkestrirao i Markov subjektivitet: Marko u pjesmama U2 pronašaosve: i Borgesa, i Celana (!!!), i Kierkegaarda, itd. Bono je za Marka bio – najveći živući umjetnik. (97) Da biproizveo utisak filozofičnosti, u ovaj dio romana autor prišiva masu citata iz spomenutih i inih autora.Npr. Marko ide ulicom i odjednom mu sine neka Cioranova ideja o životu i smislu. A u romanu je tolikotakvih i sličnih mjesta da u jednom trenutku realističnom postaje pretpostavka kako Bazdulj piše knjigu(samo) da bi pokazao svoju eruditivnost. Pošto je Marko bio toliki fan U2-a bilo mu je jako važno da nepropusti sarajevski koncert U2-a. Čak je došao je u zavadu i s roditeljima: ‘’Zar ti je koncert važniji odispita, upitao je preneraženo otac. Marko ga je gledao ne vjerujući da bilo ko, njegov rođeni otac zapravo,može uopće i pomisliti da je moguće uspoređivati ispite, suštu paradigmu trivijalnosti, i koncert, i to ovakavkoncert!’’ (10) Marko je, naravno, otišao u Sarajevo, nabavio kartu, a potom: ‘’Stavio je kartu kartu udžep na mjestu srca što teško da je slučajno.’’ (48) (Opet Bazdulj brkljači. Šta bi prethodna rečenica trebalaznačiti? Možda da Marko srce nosi u džepu vindjake?) Marko je oduševljen koncertom. Kao vjeranpoznavalac U2-a prati pomno sve pjesme i objašnjava sebi (tj. čitaocima) filozofsku vrijednost tekstovaBone Voxa. Po završetku koncerta Marko zadovoljno gleda avion U2-a koji izlijeće iz Sarajeva.Registar pokuda bio bi već sada prevelik, ‘’ogromna masa’’ prigovora, što bi rekao Bazdulj. Ukratko: ljevačkidilentantizam i novinarske bedastoće u načinu građenja likova u romanu, kilometarska nemotivisanai nefunkcionalna, dosadna i bombastična, bakočava i benava citiranja svega i svačega. Osim toga,u ovoj funkcionalnoj jedinici romana nalazimo i na jednu protivurječnost koja snažno potkopava uvjerljivostBazduljevog teksta: s jedne strane, pripovjedač nas ubjeđuje u Markovu duhovnu superiornost16Božidar Alajbegović: Muharem Bazdulj: Koncert (V.B.Z., 2003.), vidi na: http://knjigoljub.blog.hr/2005/06/1610859229/kritikamuharem-bazdulj-koncert-vbz-2003.html86(sic!)