šesti broj časopisa (sic!)

! prikaziopisuje njegovu tešku bolest i boravak u bolnicikoju je on sam, kao sposoban ljekar, izgradio), tedjed čija je miljenica bila i koji joj je, u duhu sentencenomen est omen, ali i stalnim pričanjem o slavnojglumici čije je ime dobila, na neobično proročkinačin odredio njenu buduću sudbinu lutalice. Djedse kasnije, u pričama najstarije sestre Amal, otkrivakao makijavelistički šupak, predrasuda pun k’osam vrag, ksenofobičan i zadrt do bola, te, ono čegaje Sarah itekako svjesna, glavni krivac za ponižavajućirazvod njenih roditelja. Konačno, posljednjiposjet Libanonu u romanu, kada se odigrava dramabolesti njenog oca i razgovor sa sestrom o djedu,za Saru predstavlja katarzično oslobađanje odtereta prošlosti i potpuno prihvatanje onoga štojeste. Sa jednom sestrom preljubnicom, drugomubicom, bratom homoseksualcem, odraslim sinomi bivšim muževima, Sarah sebe posmatra u novomsvjetlu – ne više kao izdvojenu, kao porodični ‘izrod’što je sve vrijeme pomalo mazohistički vjerovalada je bila, nego kao integralnu jedinku svoje neobičneporodice. Kraj romana poziva čitaoca: ...umjesto da kažem dođi i upoznaj me, moram mureći nešto drugo. Dođi, upoznaj se sa mojom porodicom.Dođi, upoznaj se sa mojim prijateljima. Dođiovamo, kažem. Dođi, upoznaj se sa mojim čoporom.(eng. pride: čopor, ali u drugom značenju,ponos).Naposljetku, pozadina mladalačkog dobajunakinje je građanski rat u Libanonu, koji je priličnopovršno dotaknut, što je možda i najveća slabostovog romana. Istina, pisac očito teži da o ratugovori isključivo kroz rakurs intimne porodične priče,indirektno i distancirano, no ipak pokušava dakroz nekoliko pasusa koji djeluju umetnuto i vještački,pobliže objasni njegove uzroke. Tačnije,pisac se u pokušaju da fokusira centralnu ratnutragediju porodice Nour el-Din, trudi da ‘uštedi naprostoru’ kada je riječ o ratnoj pozadini priče, a svupažnju preusmjerava na neobične okolnosti pogibijeSarine polusestre Rane, koja strada od stranepuške zaljubljenog sirijskog vojnika, čiju je prosidbujednoglasno odbila cijela porodica. Motiv nevinežrtve koja strada ne zbog bratoubilačke mržnjekojom je obilovao građanski rat, nego zbog, opsesivnei manijakalne ljubavi vojnika iz suprotnogtabora, pretenduje da apsurdnošću ostavi očuđujućiefekat. Ipak, tim se postupkom suviše lakoizbjegao direktan govor o ratu, a naročito se zažmirilona dublje socijalne i psihološke implikacije ratnihdešavanja. Također, pisac se libanonskog ratanakon te epizode u romanu više pobliže ne dotiče,a jedna tako potresna i nepotrebna žrtva kao da naporodicu iz narednih poglavlja nije značajno utjecala,što je sve posljedica ‘inventivne’, ali neopravdanorazuđene forme. Ja, božanstvena je bez sumnjeaktuelno štivo, obiluje mogućim odgovorima nasavremene zagonetke identiteta, domovine, porodicei tradicije. Također je začinjen aromom Orijenta,poput Bejruta za oči stranih turista, ali ne prezačinjen:u težnji da ocrta zaista dojmljiv i raskošan,ali pomalo neuvjerljiv lik Sarah Nour el-Din koja je‘zbirno sočivo’ suprotstavljenih kultura, tradicije imodernosti, porodičnog kolektiviteta i individualnosti,slobode i pripadanja, Alameddine ‘propuštasve ostalo’. U tom smislu indikativna je i formaromana sačinjenog od prvih poglavlja, tačnije, odsićušnih fragmenata priče Sarinog života, koja trebasugerirati na disperzivnost i nestalnost kompleksauspomena junakinje, tako i, na širem planu,na haotičnost identitarne potrage i mnoštvo činilacakoji se u pojedincu u današnjem vremenu prelamaju.No, iako je funkcionalnost ovako koncipiraneforme očigledna, njena mana su brojne nedorečenostii nejasnoće, čak i nelogičnosti, u korelaciji jednogpoglavlja u odnosu na drugo. Naravno, lako jeodbraniti roman od ove kritike argumentom da jeto zbirka crtica iz sjećanja, štaviše, zbirka početaka,kojo nikako ne mogu, niti trebaju, obuhvatiti cjelovitostnečije povijesti. No ne bi li linearna naracija,istina, posve uobičajena i tradicionalna, te vjerovatnopiscu zbog toga i neprivlačna, možda bilabolje rješenje zarad očuvanja cjelovitosti i jedinstvenostiove u mnogočemu kvalitetne priče? Da jenarativni postupak i proces izgradnje glavnog likabio koherentniji, ne bi dolazilo do omaški poputpoglavlja u kojem Sarah, nakon što isto na još parmjesta u djelu pokušava započeti, govori o vlastitomsilovanju, dok se refleksija te traume slaboodražava u drugim aspektima njenog života, tek,možda, kroz opise njenih depresivnih faza, što bilako moglo biti učitavanje. Istina, kada je konkretnoo ovom slučaju riječ, naslov poglavlja o silovanjuzove se Prosuto vino, što vrlo vješto ironično korespondirasa jednom sekvencom gdje otac junakinje,u svom tradicionalnom maniru, govori o razlikamaizmeđu seksualnosti muškarca i žene, poredećimušku sa skliskom mušemom sa koje se vino,kada se jednom prospe, da obrisati, a žensku safinim stolnjakom sa kojeg se mrlja teško možeoprati. Ipak, utisak neuvjerljivosti ne može se porećii prava je šteta što jedna ovako bogata i raskošnafabula zbog toga biva oštećena. Ipak, manje iliviše uspješna formalna eksperimentiranja nimalone otežavaju čitljivost, čineći roman Ja, božanstvenapitkim i zabavnim, zahvaljujući više jednostavnomnego ogoljenom stilu, transparentnosti narativnogpostupka i dnevničkoj otvorenosti glavnejunakinje. Reprezentativan za duh vremena, RabihAlameddine je talentovan i ambiciozan pisac čiji ćeroman o porodici Nour el-Din sigurno biti čitan jednakokao i njegovi prethodnici Hakawati i Koolaidsjoš dugo vremena, a ne treba zanemariti i mogućnostda nas njegovo naredno ostvarenje iznenadinečim svježim i posve originalnim.(sic!)9