šesti broj časopisa (sic!)

Isključeni smo ne samo iz slike svojih proizvoda nego time i iz slobode dasudjelujemo u raspolaganju upotrebom svojih proizvoda. A time, opet, i izmogućnosti da sudimo o efektima svojih proizvoda (dakle, našeg proizvođenjao svojim efektima), koji katkad prelaze u genocid, i da odgovaramo zanjih. I kako rekosmo, ne samo da sve to ne možemo, nego i ne treba da činimo.I ne samo da ne treba da činimo, nego treba i da ne možemo da činimo.I ne samo da treba da ne možemo, nego treba i da hoćemo da to više nemožemo da činimo – ukratko: mi to ne činimo. Proizvod našeg rada nas sene tiče. Ova nametnuta nam ‘’transcedencija proizvodâ’’, upotrebe, efekata,koju mi prihvatamo kao po sebi razumljivu i bezazlenu: beskrajno širok jazizmeđu naše djelatnosti i onoga što se njome bilo kad i bilo gdje postiže –čini naš život (i tako stižemo do svoje teme) stvarno besmislenim. Ako sejoš uopšte može govoriti o ‘’smislu rada’’, onda se on sastoji u primanjukoverte s platom (što odista ne mislimo da potcjenjujemo). Pošto većinanaših savremenika koji žive u visoko razvijenim industrijskim zemljamazna još samo za taj smisao, može znati još samo za njega, moramo reći data većina živi besmislenim životom. Pri tom, razumije se, moramo priznatida ‘’besmislen rad’’ možda nije smisleniji, ali ipak je svakako podnošljiviji odbesmislenog vegetiranja nezaposlenih, kojima nije dat čak ni taj besmislenirad. Nema ničeg žalosnijeg od nostalgije nezaposlenih za starim dobrimvremenima kad su oni još mogli da obavljaju taj besmisleni rad.Günther AndersZastarjelost smisla! CITAT2(sic!)