šesti broj časopisa (sic!)

Amer TikvešaPredgovori kaoideološki govoriO kanonskimčitanjimaGrozdaninog kikotai PonorniceŽanr, pitanje strukture, književnog pravca, epohe,to su za autoricu ograničavajući faktori, a kultura,čiji je, prema njenim riječima, ovaj roman izraz,prevazilazi sva ta ograničenja i u sebe objedinjujesve. Uvjetujući piščev rad njegovim „civilizacijskimkodom“, ona ustvari kulturi namjenjuje ulogupisca, a piscu ulogu medija kulture preko kojegova samu sebe ispisuje.Predgovori u knjigama koje su nastavnim programimapredviđene za lektiru često su i za učenikei za nastavnike svojevrstan indeks istine oknjiževnom djelu. Upravo zbog toga oni nerijetkosluže kao mehanizam indoktrinacije u redovevladajuće ideologije. U ovom tekstu razmotrit ćudva takva primjera.Prvi je predgovor Jasmine Musabegović u izdanju„Grozdaninog kikota“ za srednjoškolsku lektiru.Tu piše:Žanrovsko određenje Huminog djela „Grozdaninkikot“, stranputica je književnom odmjeravanjuznačaja i ljepote ovog malog po obimu, ali podometima velikog čuda od ostvarene književneljepote, koje se po svojoj osobenosti iz više razlogane može svrstati ni u jedan žanr. Inercija u načinupristupa ovom djelu dobrim dijelom proizilazi i izHuminog nastojanja da svoju književnost „ugura“u žanrovske odrednice, što je, u suštini, bilo nesamjerljivosa njegovim drugačijim civilizacijskimkodom, a time i pjesničkim profilom. 1Autorica kaže da ovaj Humin roman ne pripada,dakle, nijednom žanru, pa ga je, prema tome,nemoguće smatrati i romanom. Ona ga, jednostavno,zove djelom. To pravda pripadnošću piscadrugačijem civilizacijskom kodu, ne imenujućikoji je to kod niti u odnosu na šta je drugačiji. Akopretpostavimo da misli na orijentalno-islamski,onda ne možemo govoriti o pripadnosti civilizacijskomkodu već kulturi, ali u svakom slučaju tone znači da „Grozdanin kikot“ ne možemo žanrovskiodrediti. Orijentalno-islamska i civilizacijai kultura poznaje i priču i roman. Pogotovo jenaučno neprimjereno govoriti da se neko zbogpripadnosti bilo kojoj kulturi ne može žanrovskiizraziti kako želi. Takve tvrdnje naprosto demantirapostojanje pisaca iz svih kultura koji su seuspjeli žanrovski šaroliko izraziti.Žanr, pitanje strukture, književnog pravca, epohe,to su za autoricu ograničavajući faktori, a kultura,čiji je, prema njenim riječima, ovaj roman izraz,prevazilazi sva ta ograničenja i u sebe objedinjujesve. Uvjetujući piščev rad njegovim „civilizacijskimkodom“, ona ustvari kulturi namjenjuje ulogupisca, a piscu ulogu medija kulture preko kojegova samu sebe ispisuje.Vidljivo je to i iz drugih dijelova predgovora. Naime,u tekstu autorica romanu pristupa kao nečemušto samo sebe tvori:Kako je došlo do ove nove književne oblikotvornostikoja je u svom autentičnom naletu brisalasve poznato i samu sebe iznjedrila kao neokrnjenunovost? Pjesnik i pisac je u mostarskojsredini dobio u amanet i jedno neuobičajeno idragocjeno osjećanje jedinstva čovjeka i svijeta.Ono nije proizašlo samo iz djetinjstva kao periodakada je, reklo bi se, po biološkom imperativu!TeMAT1Musabegović, Jasmina. „Samosvojnost Huminog stvaralaštva“. U: Hamza Humo „Grozdanin kikot“. Sarajevo: Svjetlost, 1998.str. 6.42(sic!)