šesti broj časopisa (sic!)

Mirnes Sokolovićhomesic!Sevdah – tranzicijski bluesSvebosanski rafinman i tranzicijskobeznađe (angažman tradicije)Uputstvo za čitanjeDakako, sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu. Tranzicijska sevdalinka nijeprosto pjesma o tranziciji, ona je pjesma o beznađu i radu. U tome je sadržana njena specifičnost isuština. Ona je pjesma sveslavensko-orijentalnog emocionalnog oplođenja i spoja: orijentalnog – pointenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj; slavenskog – po snatrivoj, neutješnoj,bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti. Potonji spoj oplođenja ponajbolje je istaknut u pjesmiDjevojka makrou zulum učinila (pjesan o bijelom roblju) u kojem se ogleda hibridnost identiteta u istočnoslavenskomkontekstu: u tom sudaru intenziteta strasti otjelotvorenog u figuri makroa i slavenskeduševnosti i neutješne osjećajnosti iskazane u figuri djeve (te u stalnom dijalogiziranju i preplitanju tihdviju tradicija).Ukratko: na sociokulturno pozicioniranje sevdalinke posebno se odrazio prelazak iz 20. u 21. stoljeće.I ovdje je povijesna BiH, ali ovog puta tranzicijsko beznađe (i postsocijalistički diskurs o radu), proizvelinovi duh sevdalinke, budući da se zatekla u kontekstu tranzicije i u političkom, i u ideološkom, i u ekonomskom,i u kulturnom i čitavom nizu drugih aspekata. Otud je sevdalinka usljed novih povijesnih idruštvenih okolnosti i pojavila se na kulturalnom horizontu kao moralna hronika tranzicije. 1 Ergo, emocionalnogospostvo u pjesmi Nit’ ja spavam nit’ ja dr’jemam (žalopojka radnika najamnika) prometnulose u emotivnu odanost gospoštini (što je demonstrirano u dirljivoj figuri radnika).Na ovom tragu, potrebno je teoretizirati: „Dert i sevdah su ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja,to je ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar.“ (Rad i sevdahsu ista stvar, a opet nisu. To je trošnja, to je prijetnja, to je ljubav, to je bludnja, to je obmama, to je strah,to je ponos, to je izdah, to je car.)„Dert je crven kao krv, a sevdah crn kao žuč. Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdahsu pjesma. Dert pjeva glasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni bez pjesme.“ (Rad je crven kaokrv, a sevdah crn kao žuč. Rad je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I rad i sevdah su pjesma. Rad pjevaglasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni bez pjesme.)Možemo zapravo i kazati kako bi idealan čitatelj trebao, ustvari, biti Bosanac te to ilustrirati slijedećimprimjerom: ponajbolji mlađi hrvatski književni kritičar u svojoj je hvalospjevnoj elaboraciji poezije kojaslijedi kao jedinu zamjerku naveo to što nije dat rječnik manje poznatih riječi - turcizama i orijentalizama.Meni, međutim, a slično će biti valjda i sa većinom bosanskih čitatelja, u ovoj poeziji nepoznatihriječi nema.Tranzicijska sevdalinka ima svoje istinske pjevače kojima je to sudbina a ne profesija (tranzicijske sevdalinke,ti angažirani napjevi sudbine!); oni pjevuše svakidašnje i akšamlučki, melankolično i miruhno,kulturnosupstratski i interkulturno; nije ni čudo da ih niko nikad nije čuo u njihovom angažmanu: jer, radise o rafinirano senzibilnoj kulturnoj praksi: tranzicijska „sevdalinka, to je ona pjesma koju, za susjednimstolom, ona trojica iz sveg glasa pjevaju - a ti ih ne čuješ!”1Rečeno ozbiljnim diskursom: ljubavna tema se otkriva kao poliglasje, drama sudara individualnog i kolektivnog identiteta, pričemu tranzit sevdalinka nastoji redefinirati falogocentrično utemeljenu patrijalnu moć i muškocentričnost patrijarhalne kulture.Čitan iz pozicije postrukturalističkog obrata i decentriranja književne strukture, korpus tranzit sevdalinke ukazuje se kaopoprište kolanja društvenih energija u kojem sevdalinka kao dvoglasni diskurs nastoji redefinirati kulturološku poziciju ženeranika i samim tim redefinirati kolektivnoautoritarnu normu u izgradnji patrocentričnog i represivnog kulturnog identiteta.(sic!)65