šesti broj časopisa (sic!)

Estetsic!anad okolinom, dok nam kasniji razvoj priče donosi spoznaju kako su pak Markovi estetički i idejni kriterijiodveć niski, i kako mu je patos gimanzijalski.Osim ‘’rokera u duši’’ Marka, važna je i figura slikara Damira iz Zenice. Damir je, naime, još od osnovneškole bio odličan crtač i suđeno mu je bilo da postane slikar. Slikar u duši Damir, nakon završene srednjeekonomske škole u Zenici, ne uspijeva upisati sarajevsku likovnu akademiju: pao je na prijemnom,siguran je da se ‘’radilo o štelama’’. Narator nam objašnjava kako je Damir jako povrijeđen i onda kritikujestrukture vlasti, posebice resor zadužen za obrazovanje: ‘’Jer onaj pad na prijemnom je u Damirunešto slomio. Ili on ne zna crtat (a to je boljelo) ili se možda (što je boljelo još gore) prijem na akademijune vrši prema znaju i talentu, nego prema nekim drugim stvarima. Na takvu akademiju on nije želi pamakar ga naredne godine dočekali s crvenim tepihom. A ako pak ne zna crtat neće znat ni dogodine.Nije, dakle, bilo nikakve potrebe da ponovo izlazi na prijemni.’’ (23) Idealist Damir, u antiakademističkomzanosu, odlučuje šokirati sve i otići u vojsku: ‘’Ne treba mi akademija da budem sretan slikajući,valjda (!) je mislio.’’ (23) A možda i nije odustao od karijere akademskog slikara, kod valjda-pripovjedačaBazdulja nikad se zna. U kasarni ga i zatičemo pred sami koncert, gdje on pravi još jednu idealističkuodluku: pobjeći će iz kasarne na koncert sa svojom rajom, Mladenom i ostalima. Na koncertu Damir upoznajeBeograđanku Svetlanu, u koju se i zaljubljuje ustanovivši joj povišen koeficijent rajinosti. Nakonodličnog provoda uz Bonove pjesme, Damir i Svetlana se rastaju sa suznim očima, a Bazdulj čitaoceponovo gađa citatima iz Balaševića i Dostojevskog: ‘’Najdraži Svetlanin pisac bio je Dostojevski. Voljelaje ono što je Balašević (kojeg Dostojevski jednostavno obara) zvao prostom dušom slovenskom (!). Imakod Dostojevskog u Poniženim i uvrijeđenim jedna rečenica koju je Svetlana nekoć podvukla crvenomolovkom: Kad sam se opraštao s njom, ja je odvedoh u stranu da joj kažem nešto strašno važno; ali mijezik najednom stade i zanijemi. To je Svetlanin običaj; podvlačiti rečenice koje joj se svide u knjigamakoje čita.’’ (113) I pripovjedač Muharem Bazdulj ima jedan (pripovjedački nekulturan) običaj: voli unositinepotrebne citate u svoje pripovijedanje. 17 Na kraju priče pročitat ćemo kako se Damir i Svetlana serastaju sa sjetom u duši.Prigovori: Pripovjedač tu džejnostinsvski stereotipnu situaciju prezentira bez imalo ironijskog otklona.Nije li to već jedna fundamentalna bedastoća. A Bazdulj, kao da nikad nije napisao ovaj roman, govorina jednom drugom mjestu sljedeće: ‘’Svako autentično razmišljanje je nestereotipno. Stereotip je, usuštini, ponavljanje tuđeg mišljenja. Svaki iskren, ako hoćete, lični pogled je nestereotipan jer je moj,odnosno vaš. Tako pristupam (!) svim temama pa onima koje se teško „vare”, pogotovo na ovom našem,balkanskom prostoru. Kao što svaki čovek ima različitu DNK, ili otisak prsta, tako svaki čovek, ako misliiskreno, misli nestereotipno.“ 18Čitajući Koncert lako je bilo uvidjeti da su likovi poput Marka, Damira i Svetlane autorovi duhovni srodnici:ni u jednom trenutku njihove ideje ili emocije nisu dovedene u pitanje, naprotiv, autor ih protivstavljadrugim likovima prema kojima je očit njegov ironijski odnos, ili koje pak otvoreno kritikuje. Za Bazduljasu ovi prvi fina rokerska ‘’raja’’ (često koristi taj termin, posebno kada govori o skupinama koje su stiglena koncert iz Zenice i Beograda), koja je intelektualno i emocionalno nadmoćna nad svim ostalim glasovimauvedenim u strukturu romana: nacionalistima, slušačima narodne muzike, građanima u frakovima,damama u šanel-kostimima, lokalnim benama (o čemu će biti riječi nešto kasnije), Željinom navijačuSeji koji je u čizmama došao na koncert ‘’samo da bi pitarima izgazao travu’’ i sl. Ta urbana rokerskaraja ima sljedeće karakterne odlike: njima nije važno iz kojeg ko grada dolazi, kako se ko oblači, koje jeko nacije itd., važno je samo da ‘’istinski voli rok’’ (po mogućnosti U2) i da ‘’je raja’’. Takve su npr. srednjoškolkeAmra i Ksenija koje su propustile maturalnu ekskuziju u Prag da bi pohodile koncert kultnegrupe (Amra sve vrijeme zamišlja kako će ju Bono izvesti na podijum i otplesati s njom jedan ples, kakoto on obično čini na koncertima), takva je Azra studentica filozofije koja je oduvijek ‘’voljela U2, od samihpočetaka, od kad je, kako je znala reći, postala intelektualno i emotivno svjesna vlastitog postojanja.’’(31) i koja prezire gomilu, a svjesna je važnosti pjesama U2-a na emocionalni i misaoni razvoj poratnegeneracije. Takav je Ivan, novinar iz Splita, tridesettrogodišnjak koji ‘’ne voli o sebi misliti kao o tridesettrogodišnjaku’’(43), takva je i djevojka Asja s kojom se Ivan upoznao na koncertu pa su se kasnije17Osim estetski nefunkcionalnih citata iz svoji omiljenih knjiga i pjesama Bazdulj je svoj roman dotkao i gomilom nevažnih reportažnihi logističkih podataka o koncertu, tako je upravu onaj slabo pismeni recenzent kad kaže da je ovo Bazduljevo ‘’osobnosubjektivno’’ viđenje gotovo reportaža. Danilo Kiš: ‘’ne piši uopšte reportaže, ti nisi novinar’’ (Saveti mladom piscu, u: Život, literatura,str. 95)18Milica Dimitrijević: I Platon je bio Balkanac (intervju sa Muharemom Bazduljem), Politika, 17. 12. 2009.(sic!)87