šesti broj časopisa (sic!)

! poezijaMehmed BegićSvijet se raspaozanemarujem poezijuzanemarimo sveiza čega se može sakritine postoje pjesmenema filmovagorčina je ostavljenaovo nije ni korespondencijana ovo nema odgovoracijeli svijet se raspaone atomskom bombomne zbog glupostiili pohlepe čovječanstvakako neumornoi svakodnevno plašene rakom i sidomne gladine egoizmom koji bibio lagan izgovor za svesvijet se raspaoi na ovo nema odgovoraNoć koja slijediNeko će na mostu odsviratinoć koja slijedidajući tako od sebe onopreostalo iz prethodnih životaVratio se davno odlutali pogledspreman da pričao ravnicamadalekim morimaputevima koji ne spajajurijekamakoje zbog sebe tekuI sve je dobrokad se o lošem ne razmišljaNaučeni navučen na slične plitke filozofijepuštao je iznova elvisove pločespalio sobe porodične kućea kada nije mogao daljeodlutao jeu mraki o njemu više ne govoreIako znaju zbog čega jedobiotaj savršeni metak u stomak.Svijet na dlanuponekad mi se čini da imamcijeli svijet na dlanu.sve je na svome mjestu i savršeno.poput kratkog momenta –vraćam se mislima o nekomdalekom prozoruzemlječiji jezik ne razumijem.da li će ikada sve biti jasnopoput izvora planinskog potoka?možda je tamo moj početak.možda ću jednom biti losos.Vezan lancem komandeimao je najljepšu ženui najbolji živottrajalo je to neko vrijemea onda je na njegovo ramepao anđeonaredio muda prestane jestii ne spava višesklopljenih očijujasno ga vidimtanji od sopstvene sjenehoda gore dole po sobijoš uvijek čeka rješenjePismo tebipovratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratakniko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestionikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovacpejzaži koje napamet znam prolijeću ispred očijutri sata tog putovanja su zamrznuto vrijemekoje nikom ne dugujem, nikom ne pripadaniti ikome nedostajeu tom vremenuokus slobode je najrealnijimožeš osjetiti kako izmiče pod prstimapoput najnježnije tkanine sa voljene kožedok knjiga ostaje putnikov najbolji prijateljovaj putnik samo može čitatii pisati o senzualnim trenucimai žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogleddok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosniTvoj glas i stari daniPredugo sam sâm u kući na rijeciPrestao sam razgovarati s ljudimapišem i šutimdovršavam sve što se godinamasakupljalo i tražilo svoje vrijemeNa radiju ponekad nađemdobru muzikuImam srećedžez stanici koja se inače gubidanas je najčišći signal na svijetuNi sam ne znam zaštotelefon nisam isključiojer ga samo puštam da zvoniNjegovo zvono sve više nerviraMrak se spuštana hrpu papirai razmišljam da jemožda vrijeme da upalim svjetloNeka još malo – mislim zanesenoudarajući po mašiniOpet zvonipodižem slušalicuČujem smijeh i melodijevidim svjetla ulice i plesne korakeTvoj glas me smiruje i vraća u danekada je sve bilo nekako lakšeNe pričamo mnogoIzbjegavam pričati o sebiUmjesto pozdravami govoriš: Stigla miluda amerikanka pa sam ti udarennon stop, puno pijemo i tako znaš već.Spuštam slušalicu, isključujem telefoni stavljam ga u ladicuPalim lampu i sjedam za stolShvatam da sadne mogu dovršiti započetu pjesmu58(sic!)