šesti broj časopisa (sic!)

(sic!)! prikaziOsman ZukićSvi nemiri spokoja(Atila Bartiš: Spokoj, Laguna, Beograd,2010.)U narednih nekoliko brojeva predstavićemo vamrecentnu mađarsku prozu (Péter Nádas, LászlóDarvasi, György Dragomán, Péter Esterházy,Terézia Mora), koja je zaokupljena izazovimatranzicijske epohe.U trenutku kada je mađarsko društvo zakoračilou 21. vijek, na tamošnjoj književnoj sceni se pojavioroman Spokoj Atile Bartiš 6 , koji je pravi primjerkako jedan autor u pravom trenutku i bez zakašnjenjauspjeva sažeti tranzicijske trzavice ondašnjegdruštva. U trenutku kada književna produkcijanužno mora odogovoriti zahtjevima tržišta,pomodnim sadržajima književnosti, trivijalizacijii novim standardima, mađarskom čitateljstvu seponudio roman, koji je ipak ispisan iz perspektiveautsajdera, ali koji tiho daje sud o svakommomentu koji ga je bitno oblikovao. Naravno daAtila Bartiš nije jedini u toj generaciji mađarskihpisaca čija jedinstvena poetika objedinjuje različiteknjiževne generacije. László Darvasi, GyörgyDragomán, Péter Esterházy, Terézia Mora, kao iPéter Nádas predstavljaju jednu novu poetiku umađarskoj književnosti, otvarajući se različitimperspektivama i mogućnostima interpretacijekako psiholoških, povijesnih, društveno-političkih,tako i međudruštvenih naracija i odnosa.Kroz priču o porodici Ver iz Budimpešte, a krozperspektive njenih članova (Rebeka, Andor, Judit)romansijer je uspio prikazati društvena kretanjadozvoljavajući redanje različitih iskustava i doživljajanjegovih likova kao na filmskoj traci, na krajusažetih u jednu priču posve lične i intimne prirode.A sve, zapravo, jeste priča o općoj povijestiraspadanja, kako bi kazao Mirko Kovač.Izazovi epoheAtila Bartiš je vrlo vješto iskoristio čestu formuromana – povijesti jedne porodice – kako biistrajao u namjerama da odgovori izazovimanove epohe, iskustvima mađarskog društva, alii srednjoevropskog - onog čija su iskustva davnopostala, jednim dijelom, tek književna građa isimbolički kapital 7 . U tom okružju roman korespondirapodjednako sa tradicijama zapadno iistočno od Srednje Evrope. U tom pogledu Spokojse može čitati kao roman sorokinovskog tipakroz koji je provučena kunderijanska šala, ali iesterhazijevski arhivizam. Na svakoj od tih tradicijaAtila Bartiš uspjeva ispisati ispovijest AndoraVera, njegovu psihološku, političku i metafizičkudramu, bez da upadne u zamku trivijalnog i udovoljinovim formama književnosti kao drugačijegmedija Velikog Brata.U trenutku kada Mađarska u političkom smislupostaje dio takozvane Zapadne Evrope, Bartiš seusuđuje vratiti priču o tom simboličkom kapacitetui potencijalu srednjoevropskog, a samimtim ispisuje roman o bilo kojem (poljskom, ukrajinskom,češkom, slovačkom, itd.) tranzicijskomdruštvu. Tako se, nanovo, njegov roman možečitati kao forma, uzus i paradigmatičan primjerknjiževnosti koja odgovara novim izazovima,suočava se s njima i prosuđuje o njima. Nijedanlik u Spokoju nije konstruiran tako da svojim iskustvomne odašilje priču o nekom novom svijetu,koji smo tako dugo sanjali i koji smo konačno6Atila Bartiš (Attila Bartis) rođen je 1968. u Targu Muresu u Rumunjskoj. Godine 1984. njegova obitelj napušta Rumunjskuzbog represije i seli se u Budimpeštu, gdje Bartiš studira fotografiju, kojom se i danas uspješno bavi, te polazi kurs Mađarskognovinarskog društva. U književnosti se javlja 1995. zapaženim kratkim romanom A Séta, a tri godine poslije izlazi mu i zbirkakratkih priča pod naslovom A kéklo pára. Slavu stječe romanom A nyugalom (Spokoj), koji je objavljen 2001. i razmjerno brzopreveden na sve važnije svjetske jezike. Dobitnik je niza značajnih književnih priznanja, među kojima svakako valja istaknutinagrade Tibor Déry (1997.), Sándor Márai (2002.) i Attila József (2005.). Živi u Budimpešti.13