šesti broj časopisa (sic!)

neredom kojeg stvaraju muškarci, tačnije patrijarhati pravo koje im on daje. I svaki drugi pokušajMuhamedovog uživanja u „rafinmanu“ kojegRizvanbegović spominje uništen je upadima javnog,muškog, patrijarhata u njegovoj najvulgarnijojpojavnosti. Tako je i kada dolaze Senijini prosci:Sad mi sve puče pred očima; zašto je Nena širomotvorila avlijska vrata, zašto je otvorila česmu iprevrnula đugum vode, a ova najmlađa zatvorilavrata leđima. Sjetih se tog dirljivog drevnog običajai smisla njegove simbolike: otvorena avlijska (ilikućna) vrata znače da je slobodan put onima kojidolaze; otvorena česma izražava želju da razgovorslobodno teče, a prevrnut đugum spremnostda se sve kaže dokraja, da ništa ne ostane nedorečeno;leđima zatvorena sobna vrata iskazuju,opet, želju da ono što se tu kaže ne iziđe iz kuće.Došle su da prose Seniju (Kulenović, 1991. str.197).Sve te prikrivene želje se ne ostvaruju, jer dokje jedna grupa žena koja je „prosila“ Seniju bilaprisutna, ušla je i druga koja se sukobila s prvomsmatrajući muškarca u ime kojeg „prose“ vrjednijimod onog drugog čije su predstavnice bile udrugoj grupi. Isto to što tvrdim može se iščitati iiz scene kada Muhamed pokušava da uživa u jelukoje mu je majka spremila:Vidim na koga je mati mislila, ova pita mi je najdraža.Još iz djetinjstva, a u Kairu sam je se nejedanput poželio kao i naše bunarske vode i čakje hvalio jednom Elizi, da bih i našim kulinarstvompotro u njoj ono što sam stalno pretpostavljao dajoj roditelji kaleme o meni a i ona sama sakrivenomisli: da sam, ma koliko darovit, uglađen plemić,ipak iz podnožja Evrope, ipak pod kožom sirovina(Kulenović, 1991. str. 213).Poslije toga slijedi veličanje te pite i načina na kojise spravlja da bi taj intimni čin ručka bio prekinutupadom pijanog muža Muhamedove polusestrekoja je od njega pobjegla kući. S njim će se sukobitiMuhamedov brat. Dakle, Kulenović jest ušaou rafinman, ali da bi pokazao kako ništa od togašto je rafinirano, a sve se odnosi na privatno, žensko,ne može doći do izražaja jer konstantno bivaugroženo nasrtajima vulgarnosti spolja. Zadnjicitat ilustrativan je i zbog još jedne Rizvanbegovićevetvrdnje:Muhamed kritikuje svoj svijet iznoseći mu svenedostatke i to do nivoa groteske (s uvijekdobrodušnim tonom konstatacije i nikad ironijei podsmijeha), ali kad se Eliza usudi da taj svijetnapada, spreman je da ga razložno i bespoštednobrani pred tim strancem i, opet, arhetipskimvizijama i zavičaja i roditeljske kuće, poznatim jošiz eseja „Iz smaragda Une“ (Rizvanbegović, 1991.str. 130).Kad Muhamed kritizira, bilo da on sam daje opisneke situacije bilo da se radi o unutrašnjemmonologu ili da to radi njegov rezoner Tahirbeg,to nije dobrodušna konstatacija niti ima tajton, to je objašnjavanje vlastitog odnosa prematom svijetu kojeg više ne osjeća bliskim, i svakoobjašnjavanje je ustvari argumentacija tog odnosa.Međutim, interesantno je u navedenom citatuodređenje Elize kao „tog stranca“ iako je onaMuhamedova djevojka. Muhamed se pred Elizombrani želeći u njenim očima ispraviti sliku o sebi, ane o svijetu u kojem živi. On kad poseže za pitomda pokaže da nije barbarin, on se brani ženskomkulturom u čijem stvaranju nije učestvovao, amuška kultura svijeta iz kojeg potječe jeste onakvakakvom je (ako je) Eliza doživljava i to se svakogčasa Muhamedu potvrđuje i zbog toga on isebe počinje doživljavati kao stranca unutar tekulture i bespovratno odlazi. Osim toga ovdje seradi o kulturnim predrasudama koje se ne odnosesamo na Bosnu, bosanske muslimane, begovat,nego, kako to pripovjedač precizira, na „podnožjeEvrope“, na širu jednu regiju i u prostornomi nacionalnom i vjerskom smislu.U Rizvanbegovićevom tekstu jako je malo prostoraposvećeno ženi, a rodni aspekt „Ponornice“ kaotakav se i ne spominje. Rizvanbegović kaže:One se ističu samo na prvi pogled jedinstvenimdruštvenim položajem: patrijarhalni odnosi gaodređuju, ali ako se zaviri u avlijski krug i sobnekutove otvara se široko spoznajni prostor i opoložaju i ulozi žene i dolazi se do pojedinačnihsudbina. Spoznajni dijapazon u „Ponornici“ je vrloširok: od Nenine nespornosti do Majkinog tihogpodavanja volji oca, od Memnunina trpljenja i!TeMAT50(sic!)