šesti broj časopisa (sic!)

ovakva bakočenja: ‘’Useljenje u to potkrovlje Marko je smatrao svojom prvom inicijacijom (!)...’’(11), ‘’Većod tada je u školi U2 bila njegova differentia specifica (!).’’ (12), ‘’U avionu je Ambasador sjedio vis a vis(!) Edgea i dugogodišnjeg U2 menadžera (pravilno bi bilo: menadžera U2-a, op. H.I.) Paula McGuinessa.’’(26), ‘’Šetali su (...) vis a vis (!!!) Ciglana...’’ (107) Vis a vis u ovakvim kontekstima je poput bjesomučnogarlauka južnoafričkih trublji uperenih ravno u čitaočeve uši, na rastojanju od jednog centimentra. ‘’Vis avis Ciglana’’ dreždi poput npr. ‘’vis a vis Morića hana’’. Ozbiljan pisac sluša samoga sebe 14 : ‘’Govorio je (!)kako je (!) on dok je (!) studirao kući dolazio najviše jednom u dva mjeseca te se (!) ne može prežaliti štose, (!) nakon fakulteta uopće vratio u Travnik, a da se (!) vratio samo zato što u Sarajevu preko godinudana nije mogao dobiti posao.’’ (9) Ovo Bazduljevo jejekanje i sesekanje, u koaliciji sa rogobatnom sintagmom‘’najviše jednom u dva mjeseca’’, proizvodi toliko neugodnu zvonjavu u ušima da čitalac moranakratko odložiti ovaj Bazduljev zviždalački i kmeketalački koncert (concerto grosso), ako misli ostatipri zdravim živcima. Još literarne gluhoće pjesnika-sonetopisca: ‘’Sejo je, naprotiv, volio Želju bez imalosebeljublja. Željo je bio Željo, on je bio on, a on je volio Želju. Bila je to ljubav, prava ljubav, bez želje zavlastiti probitak.’’ (16). Još uškopljenih rečenica: ‘’Videoton.(!) Bio je prvi srednje. Od te utakmice Željkomu je bio najbolji drug. Željko čija je jedina (!) kvaliteta do tada bila to što mu je prirodni nadimak bioŽeljo. Bio je cvikeraš, pomalo štreber, nije trenirao fudbal jer je bio smotan, a među navijače Želje primilisu ga samo zbog nadimka i strastvene upornosti.’’ (16-17) Prva skupina prigovora: Užasan ritam. Trapavritam. Ušlafrokljene i bodljikave rečenice. Bufonerija. Drugi prigovor. Videoton. Muharem Bazduljje majstor besmislene i brgljave brahilogije. Videoton. Užasna rečenica! Ovo je rečenica koju razumijusamo nogometni navijači, i to tek oni sa srpskohrvatskog govornog područja. Kako će ovu rečenicu razumjetinpr. čitaoci ne-navijači, rođeni poslije 80-ih godina? Ili postavimo stvar ovako: kako će ovu rečenicurazumjeti poljski čitaoci, rođeni bilo kada? Ćimilet upitnika. Pojedini mađarski čitaoci možda bi i uspjelishvatiti šta Kiš, pardon, šta Bazdulj hoće reći ovom rečenicom. Mađarski možda – poljski nikako! Trećiprigovor: Željko je imao jednu jedinu kvalitetu: imao je ‘’prirodni’’ nadimak - Željo. Osim te ‘’jedne jedine’’kvalitete, Željko je imao još jednu kvalitetu: bio je strastveno uporan. To je najveća kvaliteta za svjetonazorsportskih navijača, kakav Željo jeste i među kakvima živi. Muharem Bazdulj ili ne uspijeva zapamtitišta je redak prije kazao (a piše intelektualističku i filozofsku prozu!), ili ne smatra strastvenu upornostnavijačkom vrlinom. Kako god: bila druga rečenica logički neprijatelj ili susjed prvoj, nesporazum u Bazduljevojrečenici neće biti riješen. Čak i kada se ona prevede na poljski jezik. U galeriji Bazduljevih jezičkihbedastoća naša crvena olovka zadržala se i na sljedećoj logikoneljubivoj rečenici: ‘’Ipak, dilajle poputMuje najčešće su prepoznatljivi simboli grada negoli akademski intelektualci ili ugledni građani.’’ (39)Najčešće su negoli??? Otkud kod ‘’jednog od pet-šest naših najboljih savremenih književnika’’ (MiljenkoJergović) takva pučkoškolska greška, jezička nekorektnost kakvu čine stranci koji pohađaju jeftine kursove,recimo, poljskog a pokušavaju progovoriti i našim jezikom. Takve greške u našem jeziku NAJČEŠĆEprave ljudi koji ne ŽIVE OD PISANJA. Čut ćemo takve greške PRIJE kod njih, NEGOLI kod pjesnika i pripovjedača,publicista i esejista. Ljudi koji ne ŽIVE OD PISANJA ne moraju poznavati sintaksu jezika kojimgovore, oni zarađuju za život teškomučnim radom, dok bi za pripovjedače i pjesnike, esejiste i publiciste,nepoznavanje (sintakse) maternjeg jezika trebalo biti najveća sramota.1.4. Valjda postupakOsim gore pobrojanih nedostataka, čitajući Bazduljev tekst pažljiv čitalac će osjetiti i jednu autentičnumuharembazduljevsku pripovjedačku nakaradnost: već nakon pročitanih dvadesetak stranica primijetise kako pripovjedač Bazdulj kada hoće da kaže šta je neki junak mislio ili osjećao uporno lijepi prilogvaljda. Npr.: ‘’Bilo mu je valjda (!) drago što ga nisu primili, bilo mu je valjda (!) drago što se nije pretvoriou marionetu poze, u sjenu slabog klišeja.’’ (24), ‘’U civilu je lijepo biti gušter, no u uniformi, vala, nije,valjda (!) je mislio.’’ (23-24), ‘’Mujo je valjda očekivao’’ (40), ‘’Pitao se valjda (!) kako će teren izgledatikad koncert počne...’’ (55) itd., itd. Jedan od pet-šest naših najboljih književnika je, vjerovatno, negdje 15načuo kako je direktno pripovjedačevo uplitanje u misli i emocije junaka literarni anahronizam, pa cijelovrijeme to svoje uplitanje pokušava relativizirati prilogom valjda. U konačnici takav postupak izazivakrajnje komične efekte (vidi gore moju pretpostavku da Koncert spada u komično pisanje). No ni tu nijebio kraj: u jednom trenutku Bazdulj počinje direktno referirati na misli i osjećanja junaka. Bilo je to zavrijeme trajanja famoznog koncerta: ‘’Ksenija se pita...’’ (71), ‘’Amra je mislila...’’ (72), ‘’Usporediti život sa14Vidi: Dario Grgić: Ozbiljan pisac sluša samog sebe (razgovor s Muharemom Bazduljem), Zarez, br. 18815Možda ovdje: ‘’Ta jedna jedina reč – možda – prvi je korak od psihološkog žanra ka modernoj narativnoj prozi; ta reč premošćujejaz koji deli sveznajućeg od skeptičnog (‘nepouzdanog’) pripovedača, prvi simptom starenja žanra, prva seda vlas u bujnoj kosirazbarušenih klasika.’’(Danilo Kiš: Flober i Borhes, u: Život literatura, Prosveta, Beograd, 2007, str. 57)(sic!)85