šesti broj časopisa (sic!)

GOVORnove Barikade – iako sam ih čitao barem 10 godinanakon što su izašle. No, postoji li izvan takvihpojedinačnih (usudio bih se reći i usamljenih) slučajevanešto što bismo mogli nazvati arkzinovskimnasljeđem?Srećko Pulig: Sad bi novinar u meni trebao rećinešto u stilu da nakon Arkzina, na jedan – ti kažešljevičarski način, i Ferala, na drugi – ti kažeš liberalninačin, ništa više nije isto. Doista se mnogotoga promijenilo, no mnoge stvari su i bile i ostalekonstanta, koja nadživljava medijske kritike, odpočetka ovih projekata što ih svi nekritički zovunacionalnim državama. U tom smislu smo svi mikoji smo se angažirali 90-ih na jednoj anti-nacionalističkoj,a neki i na anti-državotvornoj platformi(možda je tu korijen najdublje razlike između“ljevičara“ i “liberala“: prvi su u svom otporu, upotrebitiću klasifikaciju koju dugujem Ivani Momčilović,više naginjali dezerterstvu, drugi disidenciji,dok pravih heroja otpora – na način oružanepobune protiv postfašizama, poput partizanske– nije bilo, a možda i nije moglo biti; Momčilovićevapledira za iznalaženjem novih, četvrtih formiotpora) tada smo još mogli vjerovati u jednuveliku barikadu, podignutu protiv novih vlasti.Kada je trebalo barikade su gradili Buden i Ugrešićeva(u niz takvih inspirativnih knjiga, no napisanadesetak godina kasnije, za mene spada iKroatorij Europe Borislava Mikulića), drugačije,po mom sudu polovično, pa na dugi rok i kontraproduktivno,feralovski junoše okupljeni oko“viva ludeža“. Ono što sada, naknadnom pamećuvidimo, nije samo činjenica da je padom Velikogzida nastalo stotine malih zidića, smješnih plotova,koje, što je još tragikomičnije, mi liliputanciurođeni u svoju stvar (ne samo nacionalnu), kaoda ne možemo preskočiti (mikrofizika vlasti), veći da je cijela gigantomahija oko nacionalnog oslobođenjai porobljavanja u jednom trenutku (akone od početka) postala pukim žetonom kojim seoslobađaju kolica vezana na ulazu u korporativnaigrališta.Za mene je arkzinovsko naslijeđe ili ulog živo, norascijepljeno, onako kako su se odvajali planetiiz tog sustava, odlazeći da plutaju hladnim svemirom,u potrazi za novim Suncem: postali smoaktivisti, dizajneri, teoretičari, novinari. Aktivisticivilnog društva su sa sobom odnijeli antiautoritarnosti antimilitarizam. Što je od toga ostalo ukampanji civilnog društva protiv ulaska Hrvatskeu NATO? Osim zlobne primjedbe da je kampanjamorala biti kilava kad je uglavnom financirana idogovorena u Američkoj ambasadi u Zagrebu,možemo zaključiti da neki misle kako sadašnjitrenutak zahtijeva baš nove militante. Dizajneri,kao oni koji svaku ideju mogu učiniti vizualno prihvatljivom,ili su postali preplaćeni profesionalciili se trude to postati. Postmarksistička teorija,uglavnom iz slovenskog izvoza, čijem importu uSrbokroaciju i sam sudjelujem, pokazuje se punonedostatnijom, no što nam se činila dok smosami bili na teorijskim koljenima. A novinarstvo,u kome kruhoborim, doživjelo je svoju simboličkusmrt ukidanjem tjednih dodataka za kulturuu novinama. Sada žele da budemo bilteni EUstranačja,pa kritika bježi na portale, u blogovei na tzv. društvene mreže. Gdje se susrećemo snovim problemima.Za mene je arkzinovsko naslijeđe ili ulog živo,no rascijepljeno, onako kako su se odvajaliplaneti iz tog sustava, odlazeći da plutajuhladnim svemirom, u potrazi za novim Suncem:postali smo aktivisti, dizajneri, teoretičari,novinari. Aktivisti civilnog društva susa sobom odnijeli antiautoritarnost i antimilitarizam.Što je od toga ostalo u kampanjicivilnog društva protiv ulaska Hrvatske uNATO? Osim zlobne primjedbe da je kampanjamorala biti kilava kad je uglavnom financiranai dogovorena u Američkoj ambasadiu Zagrebu, možemo zaključiti da neki mislekako sadašnji trenutak zahtijeva baš novemilitante. Dizajneri, kao oni koji svaku idejumogu učiniti vizualno prihvatljivom, ili supostali preplaćeni profesionalci ili se trudeto postati. Postmarksistička teorija, uglavnomiz slovenskog izvoza, čijem importu uSrbokroaciju i sam sudjelujem, pokazuje sepuno nedostatnijom, no što nam se činiladok smo sami bili na teorijskim koljenima.Dinko Kreho: Trend kolaboracionističkog revizionizma,eufemistično i postmodernistički korektnonazvanog „alternativnom poviješću“, kruži državamabivše Jugoslavije. Revizionizam ima posebnoozbiljne implikacije kad je u pitanju Bosna iHercegovina, gdje je partizanski ustanak praktičkijedini trenutak provale političkog u ontološkiporedak, političkog u smislu emancipatornog,utopijskog, „politics proper“; to je trenutak kad jepolitika solidarnosti odnijela prevagu nad partikularističkimpolitikama segregacije. Sva tri nacionalizmau BiH rado polaze od zamjene teza: stoljećasegregacije predočena su nam kao prirodnostanje, a komunističko razdoblje kao epoha „prisilnetolerancije“. Međutim, pravi problem je štoovakva konceptualizacija stvari nije svojstvenasamo nacionalistima, nego i velikoj većini njihovihliberalnih/građanskih/umjerenjačkih kritičara.(sic!)21