šesti broj časopisa (sic!)

Foto: Almedin Zukićsamo pokušaja pobune, do sestrine joj otvoreneizjave da o svojoj udaji neće nikoga ni pitati, odSenijina šizofreničnog stanja do Arifine otvorenebune. „Ponornica“ ruši pojednostavljenu slikuo ženi u patrijarhalnim uvjetima, ali i potvrđujenjen izvanjski, vanavlijski, društveno podređenipoložaj, ne zaboravljajući pri tome reperkusije„avlijskih“ odnosa na „vanavlijske“ (Rizvanbegović,1991. str. 138).Pri tome zaboravlja spomenuti da je upravo njihovaprisutnost unutar avlijskog i kućnog znak njihoveopresije, a ne samo to što su u javnom prostorupodređene. Potom se ne spominje zašto supojedine žene takve kakve jesu, otkud Seniji šizofrenija,zašto je nena nesporna, što sam u ovompoglavlju objasnio. Treba spomenuti i da ženenisu utjecajne ni unutar privatnog prostora, onese samo tu najviše mogu ispoljiti jer tu provodei najviše vremena. Reperkusije avlijskih odnosa,koje Rizvanbegović spominje, na vanavlijske, sugotovo beznačajne a da bi se time mogao pripisatineki utjecaj ženama iz „Ponornice“ na javniprostor. Npr., jedna od tih reperkusija je kadamuž Muhamedove polusestre Arife Muhamedaudari, a on kad dođe kući ugleda Arifu i postanesvjestan da je ona od muža pobjegla ocu te da gaje ovaj zbog toga udario.Reperkusije se tiču isključivo individualnih problema,neizdrživosti pritiska kojeg patrijarhatnameće ženama i od kojeg povremeno izbija nekaindividualna pobuna, bez ikakvog utjecaja na promjenuustrojstva društva. Pri tome, Rizvanbegovićne spominje reperkusije javnog na privatno,koje su za roman, tj. za odnos Muhameda premasvijetu iz kojeg potječe, a što je temeljna potkaromana, mnogo bitnije, a koje sam u ovom dijelupoglavlja već objasnio. Posebno je interesantanRizvanbegovićev odnos prema Muhamedovojmajci kao liku: „Ta mati je sva trpkost, istrajavanjeu trpljenju. U već srušenom mitu doma, ona ostajeuzdignuta predavanjem sudbini žene minulihvremena, i ponosna, i samouvjerena i neokaljanaopćim živim blatom“ (Rizvanbegović, 1991. Str138). Prvo što ostaje nejasno u ovom stavu je tona koji je način iščitan majčin ponos i samouvjerenost,ali pod pretpostavkom da to i može imatiobrazloženje koje nije dato jer je autor moždasmatrao da je to podrazumijevajuće, jasan je afirmatorskistav prema trpljenju, jer se time postižeosjećaj ponosa i samouvjerenosti. Međutim,intrigantno je da se u ovom prikazu „Ponornice“uopće ne spominje lik Zorke, a to je jedini ženskilik u romanu s kojim Muhamed ima seksualniodnos i koji ga bitno osvjetljava kao ličnost. Naime,nakon odnosa sa Zorkom Muhamed preispitujekakve sve ona posljedice može snositi zbogtog čina, on ne nalazi jasan odgovor i iako se kajezbog toga što je počinio, prije svega jer za nju tomože biti opasno, ona niti jednog trenutka nemakajanja. Kad je drugi put imao susret s njom, onaje sama došla njemu i bez prijekora, nakon drugogodnosa, rekla: „Rodiću ti sina!“ (Kulenović,1991. str. 321), a Muhamed je poslije toga, unutarsvog unutarnjeg monologa, rekao: „Smijem se:imaću, dakle, sina kmeta!“ (Kulenović, 1991. str.321). Tom istom prilikom rekla mu je i da će seudati, Muhamed je pitao: „A on kad vidi?“, mislećipri tome na to da joj muž nije prvi muškarac, a nena trudnoću, Zorka je odgovorila: „Nije to kao kodvas“ (Kulenović, 1991. str. 321). Zorka je kmetica,njena porodica je u kmetovskom odnosu premaMuhamedovoj, a Muhamed, za razliku od begova,simpatije gaji prema kmetovima, taj svijet doživljavabližim vlastitim svjetonazorima i otud njegovblagonaklon odnos prema činjenici da će musin biti kmet. Između Muhameda i Zorke desilase ljubav, Muhamed nema ništa protiv miješanjavlastite s drugom kulturom, što potvrđuje i činjenicada je njegova djevojka Francuskinja. Indikativnoje da se u prikazu „Ponornice“ koji se smatrareprezentativnim unutar bošnjačke kritike uopćene spominje Zorka i implicira se Muhamedovodnos prema Elizi kao prema strancu, a ne kaoprema voljenom biću. Osim toga, Muhamedovbrat je u ljubavnoj vezi također sa strankinjom, ani to se ne spominje niti analizira iako je po brojunavedenih primjera „miješanja“ očito da je topitanje jedna od bitnih komponenti romana i daafirmatorski stav pripovjedača prema miješanjupotire mogućnost njegove afirmacije begovata ukojem je to, kako će se vidjeti iz daljnje analize,zabranjeno. Osim toga, Rizvanbegovićevom analizomzanemaruje se jedan bitni sukob, sukobgeneracija, dok se sva pažnja posvećuje smjenijedne carevine drugom, e da bi se na ovu drugusvalila sva krivica posrnuća patrijarhalnih vrijednostiza kojima pripovjedač navodno osjeća žal.Blagonaklon odnos prema begovatu Rizvanbegovićvidi u liku oca:Za svoju braću Otac je, kad je već Djed samo simbol,ta kočnica napretka, nepojamne sebičnosti,čuvar nečeg što je davno izgubilo tlo pod nogama.Međutim, on je i simbol trajanja onog rafiniranogoblika života u kome je pribježište i zaMuhameda, i Tahirbega, i Seniju i sve one ličnostikoje traže emotivnu avliju, tu sigurnu starinskuzavjetrinu u vihornom tuđem vremenu. Otac jesimbol arhetipskog života na kome su se grijalei griju generacije čija su raskršća stalna, a povracineminovni, i tihi (Rizvanbegović, 1991. str. 135).(sic!)51