šesti broj časopisa (sic!)

kao neophodne osnovne ćelije malignog tkiva,„čopor“, u tom kontekstu, ima samo jednu svrhu:rapidnu produkciju članstva. Nije bitan način, tačnije,metodologija beščašća je uvijek raznovrsnija.Važna je brojnost. Cifre. Laž zahtijeva uzgoj injegu. Potpunu predanost. Što duža lista potencijalnihistomišljenika kao podsvjesna, uvijeknedovoljna, erekcija iluzorne samo-utjehe. (Tuga,tuga jesenja...). Tu sada nailazimo na određenenaznake bjesnila, slijepog bjesnila, koje skoro dagraniči sa patološkom odrednicom neke vrsteduševnog rastrojstva.Šta uzrokuje tu vrstu bjesnila kod sugovornika,bjesnila sa nevjerovatnom bezdušnošću spramprvenstveno samog sebe i slijepom istrajnošću utome. Ključno je: takav angažman nema poente,nema nijednu naznaku koja upućuje na poentu,jer nas, kad promislimo o nepisanom pravilu uvezi hrvanja, sav taj sugovornikov trud uistinu nedotiče. Jalov je, nedjelotvoran, bez ikakvog efekta,nevjerovatno apsurdan – jadan i bijedan, unajmanju ruku. Ili možda ipak postoji „poenta“?U vezi toga se možemo donekle poslužiti većpomenutim Šopenhauerom i njegovim promišljanjimao okrutnosti u kojima govoreći o bezdušniku,o onome ko odabire otrovni govor i čin zla,navodi da takva osoba posjeduje veoma jaku voljuza životom, supstrat hedonizma u svakom pogledu,no iz tog stanja (i kod Šopenhauera popriličnonedefinisanih) „unutrašnjih patnji“, prostičenekoristoljubiva radost zbog tuđih patnji. „Okrutnozadat bol bližnjem nije sredstvo za postizanjeličnih ciljeva, već lični cilj“. Istrajavanje na stranputicine nudi ni najmanju slutnju o mogućemizlasku na stazu istinoljubivosti već pribavlja i činiuvijek dostupnim dovoljno opijata laži, samozavaravanja,opijenosti sobom u svakom trenutku,toksikološkog grča unutrašnje praznine, a „unutrašnjapatnja“ kod njih uprkos svemu ne prolazi,ne jenjava, već vremenom biva sve veća i prefinjenija.Otrov koji nagriza i potapa u sve većimi poraznijim talasima. Dakle, to okrutno (samo)poricanje ili filigransko istrajavanje na gradnjipihtijastih kvazi-argumenata od dvije supstance:laveža i laži, koji služe u misiji negacije onoga štoje očito, nemaju za cilj nikakvo uzdizanje do istineveć je taj sami čin – lični cilj i svrha. Kada se ovakorazotkriju mehanizmi djelovanja kod takvih, jedinoiritantno što može biti je njihova naivna ubijeđenostda lavež koji njeguju uistinu ima ikakvogefekta na nas, osim buđenja sažaljenja, moždai želje, iskrene želje da se ponudi neka stručna,(čak i medicinska) pomoć.Borhesovsko da se čovjek poistovjećuje sa okolnostimasvog usuda u ovakvim slučajevima imapoprilično ironijski prizvuk ili značenje, jer prosvjetljenjesamo-utamničenog sugovornika nijeopcija koja ima izgleda da opravda naš optimizamda je možda i moguće, nekada ući u razgovor kaočovjek s čovjekom. Parafrazirajući Baudrillarda:Biti nečovjek, biti ograničen prizemnošću, malograđanštinom,sljepilom, je potpuno prirodno;zašto postoji čovjek, slobodan, čist, racionalan,otvoren? – e to je stvarno čudo.Koji je onda pogodan modalitet ili tačnije: kolikoje malo snage potrebno starijem Alkmeninomsinu, nakon što uvidi neupitnu slabost suparnika,a koliko je sačuvano, dragocjene energije sadavrijedan ulog za daljnje putovanje i izrastanje vlastitogumijeća i približavanja suštini u vještinamakoje bezinteresno oplemenjuju.Ne čini li nas ovakvo rezimiranje ipak pomalosamotnim, pomalo osuđenim na to saznanjeda je homo sapiens suviše često tek podatak ugenealogiji jednog sunovrata, kojemu svjedočimo.Možemo li nakon ovog promišljanja izrećida je jedini materijal gradnje našeg svijeta, čijaje forma splet prožimanja čistih ideja apsoluta,naša nepatvorena samoća. Usamljenost u svojojpunini. No, s druge strane, to nije usud očajai izgubljenosti kao kod slijepih, već duboko, živo,užareno jezgro samog duha, planete na čijim raspolućenimkontinentima vrvi od šarenila života inikad u potpunosti dokučenog smisla naše vlastiteopstojnosti u prihvaćenoj borbi.74(sic!)