šesti broj časopisa (sic!)

Foto: Amer TikvešaMeđutim, intrigantno je da se u ovom prikazu„Ponornice“ uopće ne spominje lik Zorke,a to je jedini ženski lik u romanu s kojimMuhamed ima seksualni odnos i koji gabitno osvjetljava kao ličnost. Naime, nakonodnosa sa Zorkom Muhamed preispitujekakve sve ona posljedice može snositi zbogtog čina, on ne nalazi jasan odgovor i iakose kaje zbog toga što je počinio, prije svegajer za nju to može biti opasno, ona niti jednogtrenutka nema kajanja.svijet zaokružen i nedjeljiv, već i iz jedne osobenekulture življenja koja se istančana razvijala irasla pod kamenim pločama razgrađenih kuća. Utim tihim i nepretencioznim domištima živjelo seveoma prisno sa samom prirodom koja se uvlačilau civilizacijske nastambe kao njihov sastavnidio. Pripitomljena priroda razigranih i kultivisanihavlija i bašča bila je ono unutarnje ozarenje što ježivot činilo samosvojnim. Uz to, i prvi iskoračaj izavlija sukobljavao ga je sa divljinom jednog mediteranskogpejzaža; kršom, neobuzdanim suncemi isto tako neobuzdanom rijekom. Tako i divlja ipripitomljena priroda nisu bili daleko: bili su diosamog čovjekovog bitisanja pod ovim raspuklimi zvučnim nebom juga. Riječju, živjeli su zajednobiće i bitak, neodvojivi, što je za iskustvo evropskecivilizacije bilo presedan. 2Kako je ovo predgovor lektirskom izdanju „Grozdaninogkikota“, ovakve konstatacije su posebnointeresantne jer pokazuju kako se kanonskevrijednosti prenose na najmlađe naraštaje a pritome nije potrebno imati ni precizan iskaz nitidiskurs naučno zasnovati. Naime, romana pisanihu skladu sa zahtjevima ekspresionističkepoetike bilo je mnogo i prije Grozdaninog kikota.Romana lirski zasnovanih još više. Pogotovoje nemoguće reći da je „Grozdanin kikot“ ištaizbrisao jer bi to značilo da od njega književnostkod nas počinje. Tekst je i stilski neuređen. Naime,ako je nešto novost, onda je to neokrnjeno,tako da je iskaz „neokrnjena novost“ pleonazam.Osim toga, nemoguće je da se nešto razvijalo pod„kamenim pločama razgrađenih kuća“, čak i akotaj iskaz shvatimo metaforički, a ni nastambenisu mogle biti civilizacijske, mogu biti izraz civiliziranostii može se govoriti o kulturnim posebnostimaodređene arhitekture. Međutim, čak i kadbi se stilska nepreciznost i naučna neutemeljenostmogla ignorirati, nemoguće je ne primijetitiopasnost toga govora u zadnjoj rečenici gdje sekultura iz koje Humo potječe predstavlja kao presedanunutar „evropske civilizacije“, a s obziromna neargumentiranost tog stava, za takav iskazse može reći da graniči s kulturnim rasizmom.Kako se ovakvim prikazom lično iskustvo transcendira,tj. prenosi se na kulturu kao nekoga kosamog sebe ispisuje u vidu knjige, onda se isključujei mogućnost bilo kakvog kritičkog čitanjaovog romana, nemoguće je naime kritički posmatratinešto što nije moglo biti drugačije, što jedatost. Ilustrirat ću to kroz feminističko čitanje.Prema autorici, naprimjer, u ovom romanu nemanikakvih natruha patrijarhata, to je sjedinjenjebića s bitkom: „Ivanka, naprimjer, u erotskoj igriustvari ne sublimira ljubavnu igru sa Ozrenom,već sa samim nebom, sa neuhvatljivim silnicamasvijeta i postanja“ 3 (Musabegović, 1998.). Ili:Žena je svojom biologijom više određena mjesečevim,sunčanim i svim drugim mijenama, a njenatajna koju nosi pod pojasom i za nju samu jedaleka i čudna, iako je ujedno to najbliža intimakoja je određuje. Ta intima se samo njoj otvara,drugom ne, a ljubavniku najmanje. Jer ona, kao ipisac, igra ljubavnu igru samo sa sobom, odnosnosa tajnama prirode što se u njoj ljeskaju. Predmetljubavi je tek tu, uglavnom nevažan, značajan tekutoliko što je podstrek prepuštanja tim slatkim inedokučivim talasima slasti. Ta ljubavna igra jeigra bića i bitka. 4U ovom citatu se žene stereotipiziraju i esencijaliziraju.Vidljivo je to iz iskaza da je žena podložnamijenama, da je njeno ponašanje i postojanje usvijetu određeno prirodnim pojavama i, što je pomeni najvažnije, vidljivo je to kroz upotrebu jednineimenice žena. Ona tu jednu arhetipsku ženune stavlja u odnos s književnim likom niti s pripovjedačem,niti s muškarcem, nego s piscem. Iakoje o prisustvu pisca u djelu nemoguće govoriti, tajiskaz je interesantan jer autorica muškarcu ipakdaje individualnost, dok je žena samo reperezentantkolektiva. Dakle, sve ono što se u „Grozdaninomkikotu“ može čitati kao mjesto koje eksplicitnoprikazuje upotrebu ženskog tijela kao objektamuškarčeve naslade, a što je uslovljeno kulturompatrijarhata, u autoricinom predgovoru se svodi napokušaj ženske samospoznaje. „Grozdanin kikot“,prema autorici, roman je, ustvari, od presudnogznačaja za samospoznaju: „To je pjesma suncu ipočetku kulture na Mediteranu. Zato nas ovo djelovraća i prapočecima nas samih“. Uzmemo li u2Isto, str. 6-7.3Isto, str. 8.4Isto, str. 9.(sic!)43