šesti broj časopisa (sic!)

Foto: Amer Tikvešakao afirmatora sistema vrijednosti iz begovata.Da su takva tumačenja ideološki postamentiranai tendenciozna, jasno se vidi u romanu kroz likTahirbega koji u djelu ima funkciju pripovjedačevogrezonera. Ono što Muhamed osjeća, Tahirbegesejistički artikulira. Gotovo svi ti esejističkipasaži u romanu kritika su patrijarhalnog načinaživota. Posebnu su zanimljivi za dokaz moje tvrdnjepasaži o Bogu i islamu općenito:Taj svebog niti je dobar niti je zao, on je tvoractvorevinakoja tvori samo sebe iz sama sebe, isve što u tom samotvorenju nastaje, pa i etičkiproblem, nastaje iz ovoga svijeta i rješava se unjemu. Štake naše dosadašnje logike odslužilesu svoje, naša psihologija obajatila je i obuđavila.Stare tvrde kule našeg načina mišljenja i osjećanjaruše se, a nove koje danas naš um i mašta,kao tvorevina toga samotvorenja, grade u oblacimaopet se moraju spustiti na zemlju, napravitina tlu ovoga svijeta i od njegove građe, jer svijetavan ovoga nema (Kulenović, 1991. str. 235).Kako se ovakvim prikazom lično iskustvotranscendira, tj. prenosi se na kulturu kaonekoga ko samog sebe ispisuje u vidu knjige,onda se isključuje i mogućnost bilo kakvogkritičkog čitanja ovog romana, nemogućeje naime kritički posmatrati nešto što nijemoglo biti drugačije, što je datost. Ilustriratću to kroz feminističko čitanje.Ili: „Džennet i džehennem, kao slikovita rješenjačovjekove dileme, nisu napravljeni od neke nadzemaljskenezamislivosti, nego od zemaljskihelemenata! Oni su samo produžeci zemaljskogživota u njegovim ekstremima“ (Kulenović, 1991.str. 236). Negirajući onostrano, proglašavajućireligiju za mit, za čovjekovo nenaučno objašnjavanježivotnih manifestacija, cijeli taj klerikalnidruštveni poredak otomanske Bosne, begovata,u romanu se urušava.Da je Tahirbeg zaista pripovjedačev rezoner potvrđujei često pripovjedačevo ugledanje na njega, alii zapitanost šta bi Tahirbeg rekao na neki njegovpostupak. Tako je jedne prilike, dok je mrve hljebaostale na stolu poslije obroka gurao u koru drveta,Muhamed osjetio grižnju savjesti zbog majčinogprijekora iz djetinjstva: „Ako ti mrva padne na tle,digni je, poljubi i prinesi čelu, pa je skloni negdjegdje je niko neće zgaziti. Jedan nije radio tako, paga stiglo najgore; oduzela mu se hrana!“ (Kulenović,1991. str. 268). Nakon majke mu u svijestdolazi Tahirbeg:A kakav je, možda bi mi još zgrabio mrvice, bacioih namjerno na zemlju i zgazio. „Još ni učkurnismo bili naučili da svežemo, govorili su namda će nam ruka ostati suha ako Kur’an spustimoniže od koljena. Knjiga protiv fetiša postalafetiš!“ A možda bi se desilo i gore, ono od čega sezapravo i lecnuh: pao bih u njegovim očima. Jošviše, ostao u dnu njegove duše zauvijek otpisankao čovjek fetiški sazdan, nesposoban da se ikadprobije do neke slobodne misli (Kulenović, 1991.str. 268).Pitanje slobodne misli i nemogućnosti njenogostvarenja u bosanskoj sredini tog vremena jednoje od bitnijih pitanja romana. Razlog njeneneostvarivosti leži upravo u fetišiziranoj stvarnosti,a ta stvarnost je postvareno muškocentričnotumačenje Kur’ana unutar kojeg ljudi žive svoježivote prema odrednicama koje im se tim tumačenjempropisuju.Ženski likovi u romanu su u tom smislu pogotovointeresantni. Tahirbeg je zaljubljen u Memnunu,kćerku Muhamedovog strica koji je hotelijer.Tahirbeg želi da se oženi s Memnunom, ali jojotac ne da. Muhamed osluškuje šta joj Tahirbegstojeći ispod njenog prozora govori:„Šta on!“ sopće. „Šta ga se bojiš! Birtaš! Jesi li tituka ili slobodna ličnost?... Ja ću ti biti okrilje. Provalićuvrata!... (…) Pa kakva si to?! Pa jesi li ištanaučila iz knjiga koje ti šaljem! Jesi li ti biće ljudskoili espap? Dočekaćeš ti sijede dok se on smisliza koga da te uda!... Jesi li ti luda, neće on tebemeni nikako dati, ja sam za njega i sve njih, Muftijuprvog, magla i vjetar! Ja sam za njih Grbo, propaliceuspravne! Nego hajde!“ (Kulenović, 1991.str. 248 – 249).U riječi espap sadržan je stav sredine prema ženi,ona je imovina, nešto sa čim se raspolaže po vlastitomnahođenju. Po tom pitanju interesantnoje tumačenje uloge žene u islamu kako ga pripovjedaču romanu daje: „Ma ko ovdje da umre,nema crnine i flora, cvijeća i plača; plač ostaje kodkuće, kod žena, koje ne učestvuju u ispraćaju, onepokojnika čekaju u džennetu kao hurije“ (Kulenović,1991. str. 206). Dakle, ne tvrdeći da je ovakavstav dominantan u tumačenju islama, samopokazujući šta nam pripovjedač kaže o doživljajužene unutar njegove kulture, može se zaključiti daje žena nesvjesno biće, da se njoj ništa ne možeuzimati ni za zlo ni za dobro, samim tim na onomsvijetu za nju nema ni kazne ni nagrade već joj jemjesto unaprijed određeno, da bude hurija i da ina onom svijetu služi muškarcu.Stav prema ženi ne mijenja ni dolazak Austro-Ugarske, promjena kulturno-civilizacijskog kruga,za kojeg ne tvrdim da je imao bolji odnos premaženi u to vrijeme, ali na ravni vidljivosti ženske(sic!)47