šesti broj časopisa (sic!)

navuko na ono U2. A Damir će: To nije ništa, sjećaš se da je moja nena mislila da to znači – dvojica ustaša.’’(41); 4. ‘’Ado odjednom pokaza na jedan tek pristigli autobus iz kojeg su putnici još izlazili: vidi ono,i raja iz Beograda došla na koncert.’’ (41) Da bi literarno dokazao misaonu superiornost svojih omiljenihjunaka Bazdulj ih intelektualno proitvstavlja nesretnom slaboumniku Muji (ili Mikiju). Već je to nespretan,neukusan i slabouman postupak. Nepametan je i način na koji Bazdulj govori o Mujinoj svijesti i intelektualnimsposobnostima. Ali na najveću bedastoću nailazimo kada se jedan od tih likova ‘’iz raje’’, premačijim etičkim i emocionalnim profilima osjeća izrazitu simpatiju i stalno im atestira superiornost, kada sedakle jedan od tih homo bazduliusa (Mladen) počne smijati tragičnoj sudbini retardiranog Muje. Na tommjestu potrebno je protestirati i oduzeti pravo Muharemu Bazdulju da Muju vrijeđa na takav način.Pošto tako postupa, Bazdulj nas prisiljava da mu preispitamo još jedno književno bratstvo – ono sIvom Andrićem, koje je, kao i u slučaju s Kišom, izgradio svojom omiljenom taktikom: stalnog dovođenjadotičnog autora u vezu sa sobom: ‘’Who are your major influences?’’ , upitat će ga Joanne McNeil, ajedan od pet-šest naših najbolji literata (prema M. Jergoviću) odgovora sa: ‘’Very interesting question (!).People generally presume that writer is able to “choose” his or her influences. It seems to me, however,that usually it is the other way round (!). I was born in Travnik, a pretty small town in Bosnia, famedthroughout the Balkans and Europe for its historical significance and as the hometown of Ivo Andric,Nobel Prize winner in literature. Andric died two years before I was born and I consider him as one ofmy major influences. I must also mention Danilo Kis, Jorge Luis Borges, Paul Auster, Milan Kundera...’’ 21Najotrcanije novinarsko pitanje koje je moguće uputiti jednom piscu: ko su vam glavni uzori?, pjesnik,pripovjedač i esejista Bazdulj vidi kao: vrlo interesantno pitanje! Vrlo interesantno je što Bazdulj vidi tunešto interesantno! Vrlo interesantno je i to, što – kako je nespretno i glupavo rečeno u prethodnomcitatu – Andrić zapravo odabire Bazdulja za svog književnog srodnika, a ne obratno!Evo kako to izgleda kad uporedimo literarne srodnike. Andrićev odnos prema Ćorkanu nešto je drugačijiod Bazduljevog odnosa prema Muji: Andrić uvijek suosjeća sa tim likom kroz čiju tragičnu egzistencijuprelama učmalost i pokvarenost jednog (bazduljevskog) moralnog obzora, dok se Bazdulj potcjenjivalačkii sa (pod)smijehom odnosi prema bijednom Muji.Der Ungläubige und Zulejha1. O stilu Đaura i Zulejhe ili ‘’Sunce je bilo kao proljetno, nebo vedro, jutro toplo.’’ (87)Da se odmah razumijemo: stil kojim je pisan roman Đaur i Zulejha jednak je stilu Koncerta, tj. iščičkan jesamo nelijepim ornamentima. Tek što je autor, možda, malo inventivniji u pravljenju pogrešaka.Posve je jasno kako Bazdulj nema literarne (duhovne) snage potrebne da bi se oslobodio bljedunjavogi krajnje dosadnog neorealističkog pripovijedanja, jer: i u ovom romanu Bazdulj određuje predmet saanemičnim i stalnim pridjevima, zahrđalim sintagmama i poređenjima, sa tim svojim ružnim svakodnevnojezičkimšarama: ‘’Bijela se nekakva svjetlost’’ (7) 22 , ‘’umoran kao pas’’ (8), ‘’k’o mač oštru britvu’’(14), ‘’Han bijaše pun kao košnica.’’ (56) i sl., zatim: ‘’blještava bjelina jutra’’ (8), ‘’prlijepe trepavke, duge,sjajne i guste’’ (8), ‘’buđenje puno nekakve iracionalne strepnje’’ (8) (kakva je racionalna strepnja?), ‘’dvamrka Turčina’’ (9), ‘’ ulice su bile uske i prašnjave.’’ (10), ‘’Atmosfera je bila mučna.’’ (11), ‘’Čudan nekakavosmijeh siđe mu na lice.’’ (13), ‘’vulkanske erupcije želje’’ (21), ‘’prijekoran i oštar pogled’’ (32), ‘’raskošnasećija’’ (37), ‘’u mrklom mraku’’ (66), itd., itd. I u ovom romanu Bazdulj piše sijaset prostih i nezanimljivih,nelijepih i apstraktiziranih, što će reći: literarno bezvrijednih rečenica, poput: ‘’Čeznuo je za snom, a ovajje dolazio tako rijetko i nenajavljeno poput dragog ali nepredvidivog gosta.’’ (8), ‘’Tek nekoliko puta uživotu, kad je bio mrtav pijan, pijan ko zemlja, potpuno obnevidio od pića, zaspao bi nekim čudnovatimkratkim snom što je više bio nesvijest nego spavanje.’’ (8), ‘’Mjesec se ukazao na tamnoplavom nebu,makar sunce još nije bilo posve zašlo, kad su ugledali prve raštrkane kuće planinskog sela.’’ (46), ‘’Odgledanja u dubinu i neprestanog kruženja Byronu se malko vrtjelo u glavi. A i gladan je bio. Čak i zubatojesenje sunce kao da ga je ošamutilo. Nije, međutim, bilo moguće stati: nigdje proširenja, nigdje ravnineni toliko da čovjek i konj predahnu.’’ (45), ‘’Bilo je već kasno poslijepodne kad se Byron pokislo (?) i21Joanne McNeil: An Interview eith Muharem Bazdulj, Bookslut, April 2007, Notrhwestern University, vidi na: http://www.bookslut.com/features/2007_04_010887.php22U ovom radu koristit ću bosansko-hrvatsko izdanje knjige: Đaur i Zulejha, Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2005. Iza svakog navodanaznačit ću broj stranice.(sic!)89