šesti broj časopisa (sic!)

kod istočnjaka, o tome kako ovi ne vole đaure, pa mu onda objašnjava da đaur znači nevjernik. Priča Isaki o bosanskim ljepoticama, kratko spomene i najljepšu - Zulejhu, a onda elaborira o sevdahu i dertu, ito ovako: ‘’Dert i sevdah su, milorde, nastavi Isak, ista stvar, a opet nisu. To je čežnja, to je strepnja, toje ljubav, to je žudnja, to je pomama, to je strast, to je zanos, to je uzdah, to je žar. Dert je crven kao krv,a sevdah crn kao žuč. Dert je ranjeni vuk, sevdah cvijet što vene. I dert i sevdah su pjesma. Dert pjevaglasno, a sevdah potiho. Jer ne mogu Bosanci ni (?) bez pjesme.’’ (29) Priča Isak Bajronu i o sultanu Jahijii o caru Samuelu, tj. o tome kako silniji uvijek pobijedi. Priča Isak, ubi se pričajući, a Bajron samo klimaglavom i ponekad ga prekida: ‘’Byron ga prekide: Ne razumijem, rekao je, nikako to vaše istočnjačko uživanjeu mistifikaciji.’’ (42), i: ‘’Byron je nastavi: Ne shvatam, kažem, tu tajnovitost gdje je ne bi trebalo biti,te priče...’’ (42). Bazduljeva historiografskometafikcionalna (kako ružna riječ!) vještina 26 sastoji se, dakle,u tome što on Bajrona, romantičarskog pjesnika, predstavlja kao zagriženog racionalistu i demistifikatora,jer: normalno je da u kulturalnoj priči o odnosima Istoka i Zapada, zapadnjak mora biti racionalistaa istočnjak – mistifikator. I prema tome, Isak i nakon Bajronovih protesta nastavlja u mističkom duhu. 27A možda je ovaj Isak i postmodernista: kaže nešto (metanarativ) pa ga odmah ospori (dekonstruira)?Nikad se ne zna: ovo je postmoderna proza 28 , ovdje se sve smije sve i svašta – važno je samo da se neštodecentrira. 29 I tako Isak i Bajron ćeretaju o svemu što im (čitaj: Bazdulju) padne na ne baš široku pamet.Priča Isak i o Platonu, pita Bajrona je li čitao ‘’Gallandov prijevod 1001 noći’’, i tako tralaliče, i traliliče, i traliliče....(Inače, ništa zanimljivo, ništa što već ne znamo.) I tako prolazi radnja a još nikakvih romanesknovrijednih značenja na pomolu. Na dvadeset stranica pred kraj, obuzet osjećajem prevarenosti i iritacije,čitalac srdžbeno se pita: šta sve ovo, dovraga, znači? Na postavljeno pitanje urednik ove knjige sigurnobi izdrdrdrndao kako Bazdulj ‘’uspostavlja interkulturni dijalog’’, ‘’decentrira kulturne metanarative’’ i to‘’modelom fikcionalizacije povijesti’’. Ali, šalu na stranu. Nejasno je: znači li sve ovo nešto? Samo negativnekategorije razrješavaju ovaj upit: ništa suvislo, ništa pismeno, ništa literarno vrijedno, ništa idejnovrijedno, riječju: apsolutno ništa! Totalna desemantizacija, potpuno odsustvo bilo kakvih značenjskihpotencijala kojim bi ovaj Bazduljev zapis mogao djelovati na iole pismenog čitaoca. Ako je ideal postmoderneknjiževnosti bio da autor ne kaže ništa, a da čitalac može bilo šta učitati u tekst, onda je MuharemBazdulj u ovih sedamdesetak stranica pokazao da je pravi majstor postmoderne naracije.Nakon te sedamdesetostranične značenjske bjeline, te besmislene i u strukturi djela estetski sasvimbeznačajne ab ovo ekspozicije (= prigovor i na kompoziciju), tek pred kraj – u posljednjih dvadesetakstranica – vidjet ćemo kako se stidljivo naziru neke Bazduljeve intencije (u najpogrdnijem smislu te riječi).Naime, nakon što su Bajron i društvo (osim Isaka tu su i ‘’prvi Albanac’’ i ‘’drugi Albanac’’, koje Bazduljzove još i ‘’dvojicom Albanaca’’) poslije duge kiše konačno stigli u han obližnjeg grada, saznali smo kakoje ljepotica Zulejha u gradu. Bazdulj Zulejhinu ljepotu oslikava u maniru trubadura i minezengera: svakičovjek koji ju ugleda odmah se zaljubi u nju. Tako se i Isaka mori i dert i sevdah kad ju ugleda, tako iBajron čim je ugleda shvati značenja derta i sevdaha. Bajron u ovom trenutku Bazduljeve priče prestajebiti racionalistom i pravi konačno jedan ‘’bajronovski čin’’: odluči zaprositi Zulejhu. Zulejhin brat, naravno,odbija prosca i govori kako je ona već isprošena, ali i da nije on ju ne bi dao za đaura. Zatim Bajron– kao u turskim sapunicama – pita šta o svemu tome misli sama Zulejha, na što njezin brat kaže (prekousta prevodioca Isaka) sljedeće: ‘’Ona je žena i ona želi šta ja želim, nema ona svojih želja, tako je rekaoSelim-beg, milorde, reče Isak.’’ (77) Dalje: Bajron pita Zulejhinog brata Selim-bega da li bi bilo drugačijeda on pređe na islam, koji ga opet odbija i na što mu odgovara sa potcjenjivanjem muškosti: ‘’Kakav jeto muškarac što zbog žene vjeru mijenja, veli Selim-beg.’’ (77) Bingo! Bazdulj ovim zapravo hoće kazatikako je Bajronova situacija bezizlazna, kako je on zapravo žrtva svoje religije (kulturne pripadnosti),zbog koje i ne može ostvariti ljubav. Ergo: religija je sudbina. I? I to je to, bar što se tiče ideja. Pred samikraj priče, možemo vidjeti još samo jedan dvoboj – kakva bi to bila priča o Bajronu bez dvoboja – suparnikau pregovorima: nakon što je potrošio sve mogućnosti, Bajron pita Selim-bega šta da radi, a ovaj muEstetsic!a26Vidi u nekom pojmovniku postmodernističke proze (protumačene djeci) o historiografskoj metafikciji.27‘’Stvar je u tome, nastavio je, što kad mogu ili sjesti ili leći, nekako prirodno legnem, u sobi bez stolica ja bih uvijek ležao.Zanimljivoje to, kaza zamišljeno Isak, ovdje na Istoku sjedenje i leženje nisu tako strogo razdvojeni, ljudi kao da najradije nekako poluležeili polusjede, na sećijama, dušecima, šiljtetima. Zastao je na trenutak pa nastavio: To je valjda povezano s tvrdoćom i mekoćom,Zapad je tvrd, a Istok mek ili je i to tek generalizacija.’’ (58)28Roman Đaur i Zulejha objavljen je u sklopu edicije Postmoderne naracije (ur. Enver Kazaz).29Model na osnovu kojeg je strukturiran prvi dio ovog romana: Bajron: Isače, a šta je to sabur? Isak: ‘’Sabur vam je, milorde, kazao jeIsak, u suštini strpljenje, ali ne obično strpljenje. To je, nastavio je, nekakvo metafizičko strpljenje. Ima u Kini poslovica koja kaže:Ako budeš dovoljno dugo sjedio kraj rijeke vidjećeš leševe svojih neprijatelja – voda ih nosi. E, milorde, govorio je Isak, sabur vam jeto, al nekako mekše. Sve će doć na svoje kad bude vrijeme, a i ako ne dođe, ionako je svejedno jer je puno vremena prošlo.’’ (75)92(sic!)